Piše Emilo Labudović
Kažu da je kralj Nikola, negdje pri kraju života, na pitanje za čim najviše žali, odgovorio „da mu je najžalije što će mu svijet upoznati Crnogorce“! I upoznao nas je, do srži. Najnoviju dijagnozu nas i kao naroda i kao države, smatrali se ovima ili onima, dala je evropska komesarka za pitanja proširenja, gospođa Marta Kos.
Bez obzira na evidentan ruski uticaj, Crna Gora neće biti ruski „Trojanski konj'“ u EU, tvrdi gospođa Kos. I sasvim je u pravu, jer, kad je riječ o spoljnoj politici i našoj poziciji među narodima Evrope, mi smo odavno prestali da budemo „Trojanci“ i od cijele sintagme ostalo je samo ono „konji“! I to ne neki od one plemenitije vrste, araberi ili lipicaneri, recimo, već oni tromi i teški, „štajerci“, podesni samo za vuču i tegljenje. A to što u poslednjih tridesetak godina trpimo i pod čime stenjemo, sumnjam da bi i oni podnijeli.
Činjenica da gospođa Kos dolazi iz ambijenta u kojem su „štajerci“ paradigma za cjelokupni nacionalni stav, omogućava joj da nas prepozna već na prvi pogled. I nije do nje, gospođa je svojom funkcijom stekla pravo da nas šiša kao ovce i na naš račun lupne šta joj je volja, ruglo je što je ova njena opaska ovdje shvaćena kao pohvalna i dobronamjerna. A to što se Crna Gora svim silama trudi da ulaznicu međi konje gospođe Kos plati nezapamćenom mržnjom prema Rusiji i svemu ruskom, istorijska je bruka čiju će sjenku generacije i generacije naših naslednika vući kao teret koji ni jedan konj ne bi podnio.
Jer jednom, ako ovaj svijet ikada dođe sebi, ostaće zabilježeno slovima srama da je Crna Gora protjerala ambasadora Srbije, rođenog i odraslog usred Crne Gore jer se, gle čuda, usudio da kaže istinu, i da je iz istog razloga, na raport pozvala ambasadora Rusije. Kako god da se ovaj unutrašnji i spoljnopolitički galimatijas završi, ovo „konjosanje“ će nam se žestoko obiti o glavu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
