Piše SIBIN
Romantizam je nudio umjetniku ono najuzvišenije: da ga posthumno otkrijemo, pošto genije napusti ovaj najgori od svih svjetova.
Sa usponom kasno moderne, pisac se svakodnevno stavlja na raspolaganje javnosti, čak telefonira raznim redakcijama sa molećivim pitanjem: da gospoda nemaju neko pitanje za mene, ipak je danas utorak?
Bernhard je jedne prilike, dok mu se uručivala nagrada, zamijenjen sa drugim piscem, što je sa zadovoljstvom na podijumu prećutao. Drugi put u sali među zvanice, hrkao je prvi čovjek ministarstva kulture. Pripremajući se za dragu mu nagradu kojom počinje knjižicu „Moje nagrade“, bira pretijesno odijelo. Tetka je često uz njega kao jedina mu podrška. Pet godina vozio je kamion uviđajući da je pisanje smiješna stvar koja budalu ubijedi kako je narodu darovana od Boga.
Handke je na dodijeli Nobela djelovao kao da je pao sa Marsa. Na pitanje koje mu se postavlja mjesecima posle uručenja nagrade, a glasi: „Kako se danas osećate?“ Odgovara: „Podnošljivo. Juče sam pretrpio krizu!“
Pisci neuporedivo manjeg formata imaju neuporedivo veću potrebu da budu daleko mudriji i sa aktuelnim stvarima upoznatiji od ova dva u svemu žestoka genijalca.
Pisci danas tako lako laprdaju najčešće baš o onome što ih niko nije pitao! Idu od dubokog uvida kako je sve iluzija i ontološka prevara, do sumnje da su tek konzerva od podvale koju je kreirao Matrix, poentirajući kako je „pitanje o smislu, sasvim besmisleno pitanje.“ (Fuko)
No, jbg, priznanje nije mačji kašalj, naročito iz razloga što zadovoljava u nama predstavu koju (kao o nama) stiče Veliki drugi.
Konačno, u potpuno umišljenoj pozi, u monologu u kojem sve pa i Boga dovodimo u vezu s nama, uzdišemo priznajući sebi: ovo je Realno, koje je probilo iz simboličkih okvira, iskusio sam šta znači kad ti država kojoj držiš, istina, konfuzne lekcije iz mnogih oblasti, sa šefom u prvim redovima, daje prvu među nagradama. (I svi srećni!…)
Pa onda, je l da, umjetnost se kao nekima ne isplati?!
