Princ Filip Karađorđević oglasio se povodom 80. rođendana Njegovog Kraljevskog Visočanstva Aleksandra II, titularnog Kralja Srbije.
„Sada, kada moj otac, Prestolonasljednik Aleksandar, puni osamdeset godina, osjećam duboku dužnost da odam priznanje čovjeku čiji je život ujedno svjedočanstvo istorije, moralne postojanosti i tihe žrtve u ime časti, otadžbine i predaka.
Malo je ljudi čiji je prvi dah bio simboličan kao njegov. Rođen 17. jula 1945. godine u Londonu, u hotelu Kleridžis, u apartmanu koji je, na lični zahtjev premijera Vinstona Čerčila, proglašen za jugoslovensku teritoriju, on je na svijet došao kao legitimni nasljednik prijestola u trenutku kada mu je otadžbina već bila u rukama onih koji su kraljevsku porodicu proglasili za državne neprijatelje. Njegovo krštenje u Vestminsterskoj opatiji, uz kumstvo Kralja Džordža VI i buduće mlade Kraljice Elizabete II, bilo je čin duboke simbolike. Dostojanstvo i legitimitet ne mogu biti izgnani.
Moj djed, Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II, nikada nije abdicirao. Nasilno je lišen prava na povratak, a 1947. godine komunistička vlast mu je oduzela državljanstvo i konfiskovala porodičnu imovinu. Moj otac je odrastao u sjenci nepravde, ali i u svjetlosti odgovornosti.
Vaspitavan u duhu dužnosti i služenja, školovao se u Švajcarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, gdje je završio Kraljevsku vojnu akademiju u Sandherstu. Kao oficir britanske vojske služio je u 16/5 puku Kraljevskih Kopljanika, na Bliskom Istoku, u Njemačkoj, Italiji i Sjevernoj Irskoj. Kao kapetan, ponio je titulu šampiona britanske vojske u skijanju i ostavio utisak čovjeka discipline, časti i hrabrosti.
Iako je smrću moga djeda postao titularni Kralj Srbije i Jugoslavije, moj otac se svjesno odrekao javnog korišćenja te titule. Ne iz straha. Ne iz slabosti. Već iz skromnosti. Kao čovjek mira i nacionalnog jedinstva, nije želio da unesrećenoj i podijeljenoj naciji doda još jednu podjelu. Njegovo ćutanje bilo je vapaj za jedinstvo.
Humanitarno, Prestolonasljednik Aleksandar je unio više miliona eura pomoći u Srbiju, uz podršku srpske dijaspore i prijatelja iz čitavog svijeta, podržao je bolnice, škole, domove, porodice i pojedince. Zbog toga je 2015. godine odlikovan najvišim francuskim ordenom, Ordenom Legije časti u rangu komandera, ordenom koji je nosio i njegov pradjed, slavni oslobodilac, Kralj Petar Prvi. Ta simbolika nije slučajna. Ona svjedoči o trajanju jedne loze koja, čak i kada je daleko od prijestola, ostaje blizu narodu.
Posebno vrijedan je podatak da je Prestolonasljednik Aleksandar prvi u istoriji Kraljevskog doma Karađorđevića koji je dočekao rođenje unuka, Princa Stefana i Princeze Marije. Zahvaljujući njemu, po prvi put u istoriji, u Srbiji danas žive tri generacije potomaka Vožda Karađorđa. To nije samo porodična radost. To je nada i svjedočanstvo o obnovi.
Pored toga što je sa Njegovim Veličanstvom Kraljem Čarlsom Trećim kum, oni su bili i školski drugovi u Škotskoj, u Gordonstunu. Moj otac njeguje duboke prijateljske veze sa brojnim evropskim kraljevskim domovima. Upravo zahvaljujući njegovom ugledu i dostojanstvu, Srbiju su u prethodnim decenijama posjetili članovi mnogih kraljevskih i plemićkih porodica. On je taj koji je obnovio međunarodno poštovanje Srbije kroz lične odnose, dosljednost i čast.
Godine 1989. započeo je svoj aktivni doprinos demokratskim promjenama u Jugoslaviji. Organizovao je susrete opozicije u Budimpešti, Banjaluci, Atini i na Univerzitetu Harvard. Ti skupovi uticali su na izgradnju povjerenja među demokratskim akterima i na ključnu pobjedu 2000. godine.
Od 17. jula 2001. godine živi u Kraljevskom dvoru u Beogradu, domu koji su od ličnih sredstava sagradili njegov djed Kralj Aleksandar I i baka Kraljica Marija. Ušao je u dvor ne kao trijumfator, već kao domaćin. Ne kao gospodar, već kao sluga naroda. Nije se vratio zbog titule, već zbog obaveze.
Njegovim zalaganjem dostojno su rehabilitovani i sahranjeni njegov otac, majka, baka i stric na Oplencu. Iz egzila su vraćeni posmrtni ostaci Kralja Petra Drugog, Kraljice Aleksandre, Kraljice Marije i Kraljevića Andreja i položeni u kriptu Zadužbine Svetog Đorđa. Time je ostvario zavjet svog pradjeda, Kralja Petra Prvog, da svi Karađorđevići počivaju zajedno u njegovoj zadužbini na Oplencu. To nije bio samo čin porodične odanosti, već čin istorijskog dostojanstva i nacionalnog pomirenja.
Moj otac nije samo čuvar porodične istorije. On je most između prošlosti i budućnosti. On je simbol vrijednosti koje nadživljuju režime: časti, strpljenja, mira, služenja i nade. U vremenu kada su mnogi tražili šta će dobiti od Srbije, on je bezuslovno davao sebe Srbiji. I nastavlja da daje.
Danas, kada gledam svog oca, gledam u ogledalo postojanosti. U primjer kako se država voli bez mržnje. Kako se služenje ljudima mjeri ćutanjem, radom, neprekidnim insistiranjem na kulturi sjećanja i poštovanju. Kao đed mojoj djeci, Stefanu i Mariji, on je blag i odan. Kao čovjek, dosljedan.
Njegov život nije bio lak, ali je bio ispravan. Njegova biografija nije ispisana u sjaju dvora, već u tišini odanosti i dugom hodu ka povratku. On nije samo čuvar krune. On je čuvar vrijednosti.
Na njegov osamdeseti rođendan, kao sin, ponosan sam. Kao građanin, zahvalan. A kao čovjek, duboko dirnut što je u jednom vremenu kada se ideali ruše, on bio stijena koja nije popustila.
Srećan rođendan, oče“, objavio je princ Filip Karađorđević.
