Primitivizam – mitski gospodar Crne Gore

Piše: Kasper I

U Crnoj Gori primitivizam ne spava. On hoda među nama, raste i šapuće u svakom pokretu, u svakoj riječi, u svakom pogledu koji pokušava da dominira. On je kao drevni zmaj što se proteže planinama i gradovima, nevidljiv, a opet opipljiv u svakom trzaju ruke, u svakom urliku motora, u svakom smijehu koji vrijeđa tuđe dostojanstvo.

Primitivizam u saobraćaju

Ulice su arene njegovog carstva. Vozači jure kao mitski konjanici, trube urlaju poput gromova, semafori služe samo kao šarena kulisa za predstavu bahatosti. Pješaci prelaze cestu oprezno, znajući da je svaka sekunda njihovog života igra sa sudbinom. Svaka raskrsnica je arena u kojoj se testira ko je jači, brži, bahatiji – i ko će ostaviti trag u ovom nevidljivom ratu.

Primitivizam u oblačenju i trci za markama

Oni koji jure za brendiranim odjevnim predmetima postaju karikature svojih logotipa. Logo znači više od karaktera, cijena više od vrijednosti. Odjeća prestaje da bude izraz ličnosti, postaje medalja u trci za prividnim prestižom. Ko nosi skuplje, ko je “prepoznatljiviji”, taj je Bog, dok svi ostali lutaju ulicama kao sjenke.

Primitivizam u komunikaciji

Neznanje bontona u obraćanju drugima postalo je pravilo. Ljudi viču, prekidaju, ismijavaju nespretnost drugih i misle da to pokazuje moć. Ljubaznost je slabost, drskost je vrlina. Svaka riječ koja ne udara u ego smatra se gubitkom vremena.

Primitivizam u porodici

Porodice postaju arene haosa. Djeca uče da je život borba za pažnju i dominaciju, a ne za ljubav ili razumijevanje. Rasprave se pretvaraju u borbe u kojima svaka riječ može biti oružje, a tihi znakovi poštovanja gotovo ne postoje. Dom, umjesto svjetionika sigurnosti, postaje arena u kojoj preovladava: “Ko je jači, taj vodi.”

Drskost u ponašanju

Svuda oko nas, drskost se smatra vrlinom, a skromnost slabošću. U trgovini, na ulici, u kafani – uvijek postoji neko ko želi da pokaže da je važniji, bolji, glasniji. Bahatost je postala normala, a pristojnost rijetkost. Svaka akcija bez samopromovisanja smatra se porazom.

Trka za “boljim radnim mjestima” bez znanja

Ljudi jure za titulama i foteljama bez trunke znanja. Kandidati su mitske sjene koje kližu hodnicima, ostavljajući prazninu kompetencije. Diploma ili certifikat postaje ornament, ne dokaz sposobnosti. Ko galami najglasnije ili prikazuje najviše, taj dobija poziciju, dok pravi stručnjaci ostaju u sjenki.

Simbolična bitka kompetencije i bahatosti

Na radnom mjestu, primitivizam se pokazuje kroz drskost i neznanje. Projekti se guše u improvizaciji, radni dan postaje cirkus u kojem ego vodi, a sposobnost i znanje su žrtve. Bahatost postaje kralj, a kompetencija nevidljivo mitsko biće skriveno u magli svakodnevnog haosa.

Trka za prividnim uspjehom

Cilj nije stvarni napredak ili učenje – cilj je da se bude viđen, da se pokaže, da se demonstrira “bolje mjesto”. Ljudi postaju lutke svojih ambicija, trčeći po stepenicama hijerarhije koje vode u prazninu. Svaka pobjeda u ovoj trci je samo zrcalna iluzija, dok stvarno znanje ostaje neuhvatljivo, skriveno u sjeni primitivizma.

Primitivizam na društvenim mrežama: šta se jede, pije i gdje se ljetuje

Na društvenim mrežama primitivizam se razbuktava poput požara u suvoj travi. Ljudi ne dijele iskustva, već status – ko ima skuplju hranu, ko pije ekskluzivne koktele, ko ljetuje u „boljim“ destinacijama. Svaka fotografija postaje trka za pažnjom, svaka objava takmičenje u prividu superiornosti. Kuhinja postaje scena za parade, čaša za pohvalu, plaža za dokaz da je život nekog drugog „bolji“ od tvog.

U toj igri dominacije, sadržaj prestaje da bude inspiracija ili informacija – postaje oružje u trci za ego i društveni prestiž. Komentari, lajkovi i dijeljenja su valuta, a empatija, skromnost i stvarni doživljaji ostaju skriveni iza filtra i pažljivo odabranih kadrova. Tako društvene mreže postaju arena primitivizma, u kojoj svi glume heroje sopstvene iluzije, dok stvarni život prolazi neopažen.

Primitivizam u Crnoj Gori je mitski gospodar koji hoda među nama – u saobraćaju, porodicama, odjeći, riječima, radnim mjestima i društvenim mrežama. Jede vrijeme, guši razum i gasi empatiju. Dok ga ne prepoznamo i ne suprotstavimo mu se, njegova sjenka će nastaviti da hara ulicama, kućama i mislima, smijući se našoj iluziji da smo kulturni i civilizovani.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)