Piše: Montre

Dok se u Crnoj Gori ponovo vodi rasprava da li je 1918. bila nasilna aneksija ili „samo“ aneksija, dok se termini bruse kao političko oružje, jedno suštinsko pitanje ostaje po strani. A bez njega nema ni pomirenja, ni zatvaranja istorijskog kruga, ni moralnog osnova za današnje zahtjeve.

Prije nego što se princu Nikoli Petroviću prizna imovina, apanaža ili rezidencija, red je da kao poglavar kuće Petrović-Njegoš izađe pred narod i kaže ono što se decenijama prećutkuje: ko je narod u Crnoj Gori bio po identitetu? Srpski narod pod crnogorskim državnim imenom ili neka druga nacija? I kako su to vidjeli sami Petrovići dok su vladali?

Jer današnji razdor nije nov. On nije proizvod savremene politike, nego nedovršene istorije.

Ne može se govoriti o 1918. godini bez pune istine. Kralj Aleksandar Karađorđević, koji je postao kralj nove države, bio je unuk kralja Nikole. Rođen je na Cetinju. Bio je krv Petrovića isto koliko i Karađorđevića. To nije bio samo sukob država, već i interdinastički sukob — porodični, politički i istorijski. Taj podatak se danas često prećutkuje jer ne odgovara jednostavnim narativima o „okupatoru“ i „žrtvi“.

Ako se već govori o aneksiji, mora se reći: ko je koga anektirao, u čije ime i pod čijim legitimitetom? Da li je riječ isključivo o „srpskoj okupaciji“ ili o obračunu dvije dinastije koje su obje polagale pravo na isti istorijski i nacionalni prostor? I koliku je ulogu u svemu tome imala tadašnja politička elita Crne Gore, a koliku velike sile pobjednice Prvog svjetskog rata?

Neka se zato jasno kaže i šta je bio kralj Nikola. Kako se sam nacionalno određivao. Kako je u zvaničnim aktima nazivao svoj narod. Da li je ikada negirao srpski identitet Crnogoraca, ili je Crnu Goru vidio kao srpsku državu sa sopstvenom dinastijom i državnom tradicijom? To nisu ideološka, već istorijska pitanja.

Narod ima pravo da to čuje od onih koji nose prezime i nasljeđe koje stoji u središtu spora.

Ne može se tražiti povrat imovine, a izbjegavati odgovornost za istorijsko nasljeđe. Ne može se tražiti simbolična uloga u savremenoj Crnoj Gori, a ćutati o simbolima koji su je razdijelili. Ako princ želi da bude faktor pomirenja, onda mora izaći pred narod i reći sve, jasno, precizno i bez kalkulacija.

Jedna otvorena, nedvosmislena izjava kuće Petrović-Njegoš o identitetu naroda, o ulozi kralja Nikole i o stvarnoj prirodi događaja iz 1918. godine učinila bi više za Crnu Goru nego decenije političkih prepucavanja.

Ako su Petrovići bili temelj države, neka budu i temelj istine. Jer od njih je počelo, i jedino je pravedno da se kod njih i završi.

Samo bez manilupacija, jasno, istinito i pravo, kako jeste.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi