piše: Želidrag Nikčević
Strašna je ruska klasika! Uzmeš da malo prelistaš, da dušu odmoriš, a ona te strmoglavi direktno u ozloglašenu dnevnu politiku.
Evo, recimo, Gogoljev „Nos“. Sjećate se sigurno: koleški asesor, major Kovaljov, jednog jutra se probudio i sa užasom konstatovao da ga je preko noći napustio nos. Odmetnuo se, zbrisao. Nema ga. A nos je važan dio lica, ne samo ukras. Nešto kao kapiten. Skoro da kažemo: nosilac liste.
Major je strašno razočaran. On je čovjek perspektivan, sa ambicijama – i u poslovnoj karijeri, i sa damama, pa kako će sad pred ljude kad ga je njegov vlastiti nos iz čista mira napustio.
„Čovjek bez nosa, đavo će ga znati šta je to. Da je građanin, nije građanin…“ – filozofira Nikolaj Vasiljevič.
Major ide da preda oglas, izgubljeno-nađeno, ali tamo neće ni da čuju. U policiji takođe kažu da to nije njihova stvar. Vaš nos – vaš problem! U smislu: vidite vi to unutar vaše koalicije! „Uostalom, poštenom čovjeku niko neće otkinuti nos bez razloga!“
Jednog dana je očajni major na ulici sreo vlastiti odmetnuti nos. A ovaj: sav važan i uobražen, u boljem mundiru i sa većim činom. Očigledno se snašao u novoj ulozi. Samostalno napredovao. I sad je najzanimljiviji trenutak kad ga major prati, a nos – pravo u crkvu! Vrlo pobožno prati službu, uopšte se ne osvrće na molbe, prigovore i primjedbe. Majora uopšte ne poznaje. Ima on sad važnijeg posla. Ja sam svoj čovjek, kaže nos, a osim toga, među nama nije moglo biti nikakvih bližih kontakata!
Genijalan je Gogolj, zaista. Kako se to završilo nađite sami, priča je kratka, dvadesetak stranica. Reći ću samo da je nos uhvaćen u nekoj diližansi, pri pokušaju da pobjegne u inostranstvo, u Rigu. Na kraju Gogolj kaže: „Ne, ja to nikako ne razumijem! A najčudnije od svega mi je kako autori uopšte mogu da obrađuju slične sižee. Ne, ne, to uopšte ne razumijem. Kao prvo, otadžbina od toga nema baš nikakve koristi, a kao drugo… ali ni od drugog otadžbina nema nikakve koristi. Besmislica. A opet, kad čovjek malo bolje razmisli, takve stvari se u svijetu dešavaju. Rijetko, ali se dešavaju.“
Pa eto, i nama se desilo.
