Pretakanje

Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva 

Kao dječaka učili su me da su kranovi i velike građevinske mašine svojevrsni svetionici jedne zemlje. Prije njih, prije nego što doseže moje pamćenje, bile su lopate i krampe u rukama mladih ljudi, radne akcije koje su mirisale na zabludu ali i na znoj, entuzijazam i vjeru da se napredak ne čeka, već gradi.

Bile su to godine kada su komunisti, uprkos brojnim greškama, stvorili atmosferu u kojoj se država nije održavala riječima već radom i kada je beton imao smisao jer je nosio obećanje i nadu.

Putevi i magistrale, pruge i vozovi, mostovi i hidrocentrale, sve je to bilo svjedočanstvo da kakva-takva zajednica postoji.

Danas, u šetnji Budvom, svako vidi grad bez javnih gradilišta, bez buke novih škola, saobraćajnica i infrastrukture, bez elementarne potvrde da se život unapređuje.

Nakon sloma komunizma, koji je bio polomljen u svom nastajanju, država se zaduživala da bi gradila velike javne projekte, kojih je, istina, bilo premalo. Bilo je pogrešnih odluka, ogromne korupcije, loših trasa i megalomanskih ambicija. Međutim, ne sjećam se vremena u kojem je sama gradnja javnih radova smatrana greškom. Greške su bile u politici, spornim dogovorima i planiranju ali put koji je izgrađen ostajao je put.

Bulevar je bio koristan i kad nije bio idealan. Most je uvijek bio most.
Čak i projekti koji “nijesu bili na redu” značili su da se nešto pokušava, da se budućnost zamišlja kroz djelo, a ne kroz floskulu.
Danas živimo u vremenu u kojem se ne griješi jer se ništa ne radi.

Budva je već više od decenije grad političke paralize. Koalicije se smjenjuju kao statisti u loše režiranoj predstavi, dok obećanja ostaju ista – veliki izborni programi, moćni investicioni budžeti, grandiozne najave a zatim ništa. Ogromna sredstva se iz godine u godinu prebacuju, gomilaju u stavkama koje nikada „ne dodiruju zemlju“.

Novca ima ali javne gradnje nema.
To nije neutralno stanje. To je fatalna greška koja će, kako se ponavlja, biti sve skuplja, dok nas kao grad velikog turističkog potencijala potpuno ne potopi.

Privreda zbog odsustva investicija trpi ozbiljnu štetu a turizam još više.
Turistička destinacija ne živi samo od sunca i mora, davno je to vrijeme prošlo, već od školovanih kadrova i od puteva, parkinga i javnih garaža, uređenih šetališta, interesantnih parkova, čiste vode, funkcionalne kanalizacije i javnog prostora.

Bez toga, a jako dugo je bez toga, Budva postaje preskupa, nefunkcionalna i neprivlačna i za goste i za investitore koji nijesu dio privilegovanih krugova koje aminuju dva vladajuća budvanska klana.

Istovremeno se prijeti svima koji ne misle identično. Na meti su ivestitori koji nisu „u krugu povjerenja“, fakultetima, poljoprivrednicima, akva-parkovima. I bioskopima. Svi su proglašeni neprijateljima ako nijesu sluge dva vladajuća budvanska klana.

Posebno je poguban disbalans između djelova grada koji uredno plaćaju visoke komunalije a za uzvrat ne dobijaju nikakvu infrastrukturu, i onih lokacija na čijoj se “teritoriji” ne gradi ništa ali se politički kontrolišu. Građani i privreda plaćaju razvoj koji se nikada ne desi.

Zamislite da nam je neko devedesetih govorio da će Albanija probijati puteve kroz planine, graditi moderne autoputeve i da će Tirana imati višestruko više putnika nego svi naši aerodromi zajedno. Danas to više nije fikcija. Kao ni činjenica da se u gradovima regiona svake godine podižu mostovi, grade postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i okreću kranovi javnih radova.

U Budvi, gradu koji bi morao biti izlog Crne Gore, vlada bučna, naručena i klanovima dirigovana tišina. Kod nas se se razvoj ne mjeri kilometrima novih puteva, parkovima ili infrastrukturom, već brojem konferencija za štampu „najboljih šupljih debatera“ na kojima se najavljuju projekti koji se nikada neće desiti.

Demokratska partija socialista, koja je punu deceniju kritikovala pogubno postupanje „oslobodilaca“, već punu godinu ćuti i radi ono protiv čega se na sva zvona borila – ne radi ništa na polju javne infrastrukture.

Budžet se predstavlja kao snaga a u stvarnosti je šuplja laž. Investicioni novac koji se ne pretače u javni rad nije oprez ni štednja, već kukavičluk.

Problem Budve nijesu sredstva, već nedostatak volje i znanja pod naredbama narko i građevinskog klana. Grade se stanovi a ne javni projekti, beton za profit a ne infrastruktura za grad.

Grad bez gradilišta, kakav je Budva, nije grad u pauzi, već prostor odustajanja.

Budva zaslužuje više od toga da joj se budućnost odlaže iz godine u godinu.

Najopasnija odluka često nije pogrešna gradnja već ne graditi ništa.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)