Piše: SIBIN
Lakan u svom psihoanalitičkom iskustvu dolazi do tačke gdje utvrđuje da su oni podvrgnuti analizi ako ništa drugo uvidjeli da su dugi niz godina, punom parom, govorili čiste besmislice/gluposti.
Vorhol, u jednom intervjuu, ovladava istočnjačkom mudrošću te na sva glupa/besmislena pitanja a u vezi s njegovim djelima i životom, odgovara nezainteresovano se držeći para – Da/Ne. U tom odricanju od naglabanja ima dovoljno estetskog na kojeg se valja ugledati, jer, „o onome o čemu nije moguće govoriti, o tome treba ćutati“, veli Vitgenštajn.
Govor poništava subjekta i on se vraća sebi kad zanijemi, primjetiće Fuko. Kad se već olako razmećemo citatima (jer pisac ovo iz dosade sastavlja u četiri sata iza ponoći), sjetimo se najmetafizičkijeg pitanja natisnutog zebnjom pred pitanjem postojanja suštine, a postavlja ga Benjamin, pitajući: „Kome se čovjek kazuje?“ Neizbježno, ali ne i sasvim proizvoljno, on odgovor (pro)nalazi ovako: Bogu!
Međutim: u kojoj mjeri postoji iskustvo govorenja? Budući da smo skloni laprdanju o koječemu, u predahu, jesmo li kadri uvidjeti da je to jasan znak da smo nepopravljivo uvučeni u petparačke političke priče koje pretrajavaju zahvaljujući tome što o njima govorimo lišeni iskustva da spoznamo – o čemu govorimo kad govorimo o politici? Još i danas, kad je ona, uvučena u sve pore naših života, uporedno ponudila sve moguće odgovore.
U demokratskim sistemima, nužno, subjekt je prazan, i hvala Žak Alber Mileru što nam to jasno potvrđuje.
E, sad, da bi ta demokratija dala kakvog takvog lufta, ona tobože istom praznom subjektu omoguća da je kritikuje držeći se u principu jedne nedemokratske teorije. Baš u tome se odigrava naša osnažena iluzija slobode, u smislu: sve mi možete oduzeti, ali ne i ovo što mislim, to je moje neotuđivo vlasništvo! Pakleni paradoks je u tome što upravo to mišljenje utemeljuje demokratiju u njenoj diktaturi koja za cilj ima stvoriti praznog subjekta. I, zaista, stvara ga u doslovnom smislu riječi.
Zbog svega navedenog, naša ravnodušnost, htjeli ne htjeli, raste srazmjerno besmislu koji nas okružuje bogateći samo naš osjećaj prezira i gađenja. Prema jednoj epohi koja je ustoličila prosječnost i glupost i još od toga napravila zakon. Ko se, dakle, kreće izvan zone tog zakona, i nastoji se održati kao subjekt, već je marginalizovan i ostaje mu tek toliko da osluškuje sopstveno ćutanje koje je već dovoljan znak šta o svemu, na bilo koju ponuđenu temu, u stvari mislim.
A šta vi mislite?
