Oko 800.000 penzionera glasa za Aleksandra Vučića, što je polovina njegovih ukupnih birača, podaci su junskog istraživanja javnog mnjenja „Sprint Insajta” i nisu novost. Novost nije ni to što se u istraživanju ističe da oni natprosječno više vjeruju da srpska ekonomija napreduje, pa čak ni najteža lična ekonomska pozicija im ne mijenja takvu percepciju, prenijela je blokaderska „Nova S”.
Analitičar i simpatizer blokadera Đorđe Vukadinović smatra da se radi o autentičnoj podršci:
„Tako da, super je ako ih nema više od 800.000. Ja se bojim da ih ima i preko milion koji naginju tome. Većina tog glasačkog tijela nije ucijenjena niti uplašena, već ga podržava iz ubjeđenja.” Prema izjavama i objavama koje su nosioci blokaderskog pokreta ostavili na društvenim mrežama, dio njih zagovara isključivanje penzionera iz političkog života, dok drugi idu i dalje, do poziva na fizičko uklanjanje. Povod je istraživanje koje pokazuje da penzioneri pretežno glasaju za Aleksandra Vučića i SNS — po njihovom tumačenju, to je „grijeh“ koji zaslužuje ekstremnu reakciju. Malo je reći da je ovo šokantno i monstruozno, a nevjerovatno je da oni to uopšte ne kriju.
Odakle ta patologija?
Kod vođa blokadera upadljiva su dva obrasca: uvjerenje da čine elitu i uvjerenje da su najpametniji. Oba se lako obaraju činjenicama, ali psihološki mehanizam koji ih održava sprečava samokritiku. Iz toga proističe i prezir prema srpskoj istoriji, kulturi i civilizaciji, uz traženje uzora kod naroda bez iole uporedive istorijske dubine. Dio objašnjenja leži i u kvalitetu obrazovanja — ne u diplomama, već u nesposobnosti da se zapamćeno znanje kritički obradi i pretoči u zaključak. Da postoji ta sposobnost, teško da bi neko došao do ideje da ljude preko 65 godina treba lišiti prava glasa ili ukloniti iz javnog života. Dovoljno je prisjetiti se da riječ „senat“ doslovno znači „vijeće staraca“ — institucija koju je, prema predanju, osnovao Romul okupivši sto najstarijih Rimljana kao savjetnike. Ideja da iskustvo starijih treba da usmjerava zajednicu univerzalna je kroz istoriju i kontinente, baš kao i srpska izreka: „Ako ne znaš gdje da ideš, idi za starijim ljudima.“
Kad padnu maske
U objavama i istupima zabilježenim u galeriji, penzioneri se opisuju izrazima poput „drtine“, „stočni fond“, „rak Srbije koji treba odstraniti“ i sličnim — jezikom koji ne ostavlja mnogo prostora za drugačije tumačenje namjere. Ne radi se o incidentu: isti krug ljudi je i ranije, kao stranački aktivisti, javno govorio da će „doći na vlast kad penzioneri pomru“. Ovakva retorika ruši sliku „ljepše i demokratskije Srbije“ koju blokaderi promovišu. Jezik obilježavanja čitave demografske grupe kao tereta koji treba ukloniti – bilo iz biračkog tijela, bilo iz života – prati istorijski prepoznatljiv obrazac traženja žrtvenog jarca za sopstvene neuspjehe. Ono što ova retorika previdi jeste da penzioneri nisu zatvorena kasta – to je faza kroz koju prolazi svako ko poživi dovoljno dugo. Svake godine pristižu novi penzioneri. Njihovi stavovi nisu proizvod pripadnosti grupi, već akumuliranog životnog iskustva – iz istog razloga zbog kog su institucije poput senata i postojale. To iskustvo ih čini otpornijim na prazne blokaderske parole i laži.
Stara srpska izreka „jednom zec babi prođe kroz noge“ dobro opisuje zašto se stariji ljudi teže hvataju na šuplje priče koje su već jednom čuli i uvjerili se da iza tih velikih priča ide samo velika nesreća. Zato i smetaju vođama blokadera jer su nezgodni svjedoci – pamte preko tri decenije štetočinskog kontinuiteta politike koju vođe blokadera danas pokušavaju da predstave mladima kao nešto novo i ispravno. Oni znaju da vođe blokadera lažu i to je razlog što ovi žele da ih eliminišu.
(alo)

Vučić nudi mir i stabilnost. To je ono što penzionerima treba. Oni žele najbolje svojim bližnjima i zato glasaju onako kao misle.
Predsednik cini sve za dobrobit svojih gradjana naravno da ce da ima njihovu podrsku, a blokaderi treba da se stide sto idu protiv svoje drzave i naroda.
Penzioneri zaslužuju poštovanje i zahvalnost, a ne uvrede zbog toga što imaju svoje političko mišljenje. Svaki građanin ima pravo na izbor, a demokratija se gradi uvažavanjem, ne mržnjom.