Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
„Ujedinjenje našeg naroda biće kao obnavljanje kapele na Lovćenu“ kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve Joanikije na otvaranju izložbe „Sto godina od obnove Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu“. Dodao je da mi predosjećamo obnovu kapele na Lovćenu, da se Njegošev amanet ispuni.
I zaista, brzina kojom se danas stvaraju uslovi za obnovu kapele na Lovćenu nije samo administrativna dinamika – to je predosjećaj, onaj duboki, gotovo nasljedni trzaj duše koji govori da se obnavlja nešto što je davno trebalo da bude ispravljeno.
Kapela nije za nas samo kamena građevina na našoj svetoj planini, već zavjet koji mi kao potomci moramo ostvariti, tiho i dostojanstveno, kao da napokon odvezujemo čvor koji je prethodnih pedeset godina stezao zajedničko pamćenje i natkrivao nas anatemom najboljeg među nama. Time se, najzad, upravo ispunjava njegov testament, ne u ideološkom zanosu, nego u elementarnom osjećaju pravde.
Termin kapela inače ne dolazi prosto sam po sebi. To je neobična riječ izvedena iz još neobičnijeg događaja vezanog za slučaj kada je Sveti Martin Turski poklonio polovinu svog vojnog ogrtača siromahu za koga se, po jednoj od legendi, ispostavilo da je sam Isus. To što je ostalo svecu, taj pokrivač za ramena i glavu se zove kapela i eto čudesne priče. Od ogrtača je ostala relikvija a mi smo dobili novu riječ oko koje se svađamo preko 50 godina
Na drugoj strani, što je svojevremeno Crnogorcima, postoji paradoks o kome se rijetko govori, a koji meni zaista bode oči. Gotovo da nema Crnogorca koji je danas protiv obnovi nasilno srušene kapele, a da u isto vrijeme glasno ne podržava koncept i status Kuće cvijeća, betonskog mauzoleja na savršenom mjestu u Beogradu posvećenog komunističkom vođi Josipu Brozu Titu.
Kao sve u komitskom univerzumu sebičnosti i samodovoljnosti ne radi se samo o kontradiktornosti već i činjenici da je sve to vrlo tragikomično. Biti za monumentalni grob doživotno “izabranom” diktatoru, čovjeku koji je vladao bez ikakve kontrole i pluralizma, sa Golim otokom pod miškom, znači pretvoriti političku nostalgiju u zloslutni kult ličnosti. Kuća cvijeća tako stoji kao simbol jedne epohe koja je imala mnogo sijenki a malo svjetlosti i prči se, što bi rekli u novom crnogorskom književnom vokabularu, kao podsjetnik da je naš narod, naročito negatori namjere da se obnovi kapela na Lovćenu, nekad aplauzom nagrađivao ono što se danas doživljava kao teška istorijska greška.
U tom i takvom kontrastu duboko vjerujem da obnova kapele postaje još jasnija i čistija. Ona nikog ne vrijeđa, nikom ne smeta, ne pripada ni jednoj partiji, ni jednoj ideologiji, već narodu koji je, koliko god bio podijeljen, u srcu i na raskrsnicama istorije uvijek pokušavao da uradi ono što je pravo i pravedno.
Obnova kapele koju predosjećamo i koja će se uskoro desiti je civilizacijski čin, koji mora biti i treba da bude oslobođen buke i ljutnje, čin koji ne ruši nego gradi, koji ne dijeli nego spaja i testamentalna je pa stoga sveta obaveza koju nam je ostavio Lovćenski Tajnovidac.
Upravo je u toj tihoj skorašnjoj obnovi skriven put ka pomirenju koji će se jasno nama ukazati kad obnova započne.
Nema sumnje da kapela na Lovćenu nikog ne poziva na prepirku ali svakog od nas poziva na okupljanje.
Zavjetna crkva Petra II Petrovića Njegoša ne traži od nas da se odričemo različitosti već da je podignemo na visinu gdje se bolje vidi. Onu visinu na kojoj je oduvijek trebala da stoji Crna Gora, na svom lovćenskom vjetrovitom, tvrdoglavom, unoštavanom i rušenom ali časnom vrhu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
