Piše: SIBIN
Gombrovič podsjeća Siorana da svaka književnost – živi od svojeg izgnanstva, raspadljvosti, smešnosti, češanja o smrt. Marginalizovana, uvijek već tuđinska, sumnjiva i opasna, takva podstiče dekadentnost, iz sopstvene bolesti proizvodeći zdravlje. Pisac ništa ne duguje tzv. otadžbini!
Nadalje, pisac se buni protiv kulture u kojoj stvara, naročito se okomljuje na njenu elitu, uvažene predstavnike, narodne glave, insistirajući na svojoj – nesmjestivosti, on „na svom jeziku piše drugim jezikom.“ (Delez)
Primjer, u nas, u ondašnjoj jugoslovenskoj kulturi, bio je S. Vinaver, koji je toliko bio gonjen da je to dobrim dijelom stvorilo njegovu žestoku, pa i brutalnu ironiju, posprdan odnos prema mnogim visokouvaženim autoritetima, tipa Bogdanović & Skerlić, kojima je prigovarao da su – mrzitelji književnosti, i kvazitradicionalni vjeroučitelji.
Bez javnog mjesta za svoj glas, bio je sistematski uklanjan, čak mu se prilepljivao izvjesni „vinevarizam“ kao bućkuriš i smetenost, nesnalažljivost i pogubljenost, u svemu čega se dotakao u oblasti kulture, koja ga tek danas rehabilituje, iako joj je imao poručiti da njegove ideje jednog dana biće listom prihvaćene.
Književnost je uvijek manjinska, stigmatizovana, pa i prokleta, tako da je pisac, ukoliko to stvarno jeste, rušitelj kulture u kojoj djeluje, podrivajući je i ukazujući na sve njene užasne, nedopustive propuste. I tim prije, on jeste ilegalac, uljez, krijumčar ideja koje pripadaju budućnosti, kojoj i sam pripada, daleko od svoje zemlje, i nadalje upravo dok u njoj, skrajnut, neprimjetno stvara za one koji dolaze.
