NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop požarevački Mitropolit braničevski dr Ignatije (Midić), redovni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, održao je večeras, 28. marta 2026. godine, u prepunoj kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, predavanje na temu „Hrišćansko učenje o postojanju sadržano u Simvolu vjere“.
Sabrane je pozdravio starješina Sabornog hrama protojerej Nikola Pejović, koji je istakao radost što je u danima Velikog i Časnog posta Podgorica domaćin arhijereju čije je ime dobro poznato i bogoslovima i vjernom narodu, kako po višedecenijskom arhijerejskom služenju, tako i po njegovom plodnom profesorskom i naučnom radu. Pozdravljajući ga riječima Svetoga pisma: „Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje“, prota Nikola je naglasio da je tema večeri od izuzetne važnosti za savremenog čovjeka i za život Crkve.
U svom izlaganju Mitropolit Ignatije je, polazeći od Nikejsko-carigradskog Simvola vjere i bogoslovlja Svetih otaca, govorio o samom temelju hrišćanskog razumijevanja postojanja. Posebno je naglasio da hrišćanska ontologija ne polazi od bezlične suštine, nego od ličnosti i zajednice.
Po njegovim riječima, ispovijedanje vjere u „jednoga Boga Oca“ otkriva da je osnov postojanja u Bogu ličnosni, a ne apstraktan i bezličan. Bog nije usamljena suština, nego Sveta Trojica – Otac, Sin i Sveti Duh, vječna zajednica ljubavi i slobode. Razvijajući ovu misao, Mitropolit Ignatije je ukazao da je upravo u tome suštinska razlika između hrišćanskog bogoslovlja i mnogih filosofskih shvatanja bića, starih i novih. Dok su mnogi filosofski sistemi istinu postojanja vezivali za neku opštu i bezličnu suštinu, hrišćansko otkrivenje pokazuje da istinsko postojanje nije u samodovoljnosti, nego u odnosu, u zajednici i u slobodi ljubavi. Zato je, kako je naglasio, i sam Bog ljubav ne u moralnom ili psihološkom smislu, već u ontološkom: Bog postoji kao zajednica ličnosti.
Drugi važan naglasak predavanja bio je vezan za stvaranje svijeta i čovjeka. Vladika Ignatije je istakao da je svijet stvoren iz nebića, te da po svojoj prirodi nije sam sebi dovoljan, niti može imati vječnost oslanjajući se na sebe. Smrtnost tvorevine nije nešto spolja nametnuto, nego posljedica njene stvorenosti. Upravo zato je, po učenju Svetih otaca, jedini put istinskog i neprolaznog postojanja u sjedinjenju tvorevine sa Sinom Božijim. U tom ključu Mitropolit Ignatije je, pozivajući se naročito na Svetog Maksima Ispovjednika, naglasio da je Hristos cilj stvaranja, a ne samo odgovor na pad. Ovaploćenje Sina Božjeg nije tek posljedica grijeha, nego predvječni Božji domostroj da se sve stvoreno u Hristu sjedini sa Bogom i dobije život vječni.
Posebnu pažnju prisutnih izazvalo je tumačenje hrišćanske antropologije. Odgovarajući na pitanje NJegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, Mitropolit Ignatije je dodatno pojasnio da čovjek, budući stvoren po liku Božjem, ne može biti shvaćen kao zatvorena individua. Ako Bog postoji kao Sveta Trojica, onda i čovjek svoje naznačenje nalazi u zajednici. Grijeh prvog čovjeka nije samo prestup zapovijesti Božije, nego i pokušaj da se postoji bez drugoga, bez zajednice, sam za sebe. Zato hrišćanski život nije puka individualna pobožnost, niti samo moralna ispravnost, nego prije svega ulazak u crkvenu, liturgijsku zajednicu. U tom kontekstu, Vladika je snažno naglasio da nema spasenja mimo zajednice sa Hristom i sa bližnjima u Crkvi, podsjetivši i na primjer Svete Marije Egipćanke, čiji je iako veliki podvig, očigledno sam po sebi ipak nedovoljan, nekompletan bez zajednice koju je krunisalo njeno pristupanje Svetom pričešću pred njeno upokojenje.
U nastavku večeri uslijedio je sadržajan razgovor sa predavačem.
Rektor Cetinjske bogoslovije, protojerej Blagoje Rajković, postavio je pitanje o formulaciji Prvog vaseljenskog sabora da je Sin „iz suštine Oca“, odnosno o tome zašto taj izraz nije zadržan u konačnom obliku Simvola vjere. Odgovarajući, Mitropolit Ignatije je ukazao na doprinos Kapadokijskih otaca, koji su nastojali da se jasno pokaže da uzrok postojanja u Bogu nije suština, nego ličnost Oca. Time je, po njegovim riječima, sačuvana svetootačka istina da Bog postoji slobodno, a ne po nužnosti i uslovljenosti.
Domaćin i moderator ove večeri, protojerej Nikola Pejović je zatim postavio dva pitanja: prvo, o tome da li bi došlo do ovaploćenja Sina Božjeg i da nije bilo Adamovog pada, i drugo, kako razumjeti Hristove riječi da neki „neće okusiti smrti dok ne vide Carstvo Božje da je došlo u sili“. U odgovoru je Mitropolit Ignatije još jednom naglasio da Sveti oci, a naročito Sveti Maksim Ispovjednik, svjedoče da je sjedinjenje tvorevine sa Hristom predvječni naum Božiji. Adam je trebalo slobodno da prihvati tu zajednicu, ali je padom taj put postao tragičan i krstonosan. Ipak, Božiji plan nije ukinut, nego ispunjen u Novom Adamu – Hristu. Što se tiče drugog pitanja, Vladika je ukazao na eshatološku dimenziju hrišćanskog života: Carstvo Božije se već sada ostvaruje u Crkvi i Svetoj liturgiji, ali će se u punoći javiti o Drugom i slavnom dolasku Hristovom, kada će biti ukinuta smrt i darovan život budućeg vijeka.
„Mi često zaboravljamo da kažemo narodu da je osnovni problem čovjeka i čitave tvorevine smrt. Pričamo o nekim etičkim normama za ispunjavanjem ovoga i onoga. Ništa od toga ne može biti ako smrt ne bude ukinuta, a smrt može da bude ukinuta jedino u zajednici sa Hristom i to nam je dato u Liturgiji i pričešću. Smrt je uzrok svih naših posrtanja i padanja i zato se čovjek bori protiv smrti svim sredstvima. I ovo drugo: da neće okusiti smrti dok ne vide Carstvo Božje neki ovdje među vama. Dakle, to je Gospod govorio upravo da neće okusiti smrti u kontekstu Drugog dolaska Hristovog i ukidanja smrti za cjelokupnu tvorevinu – kako dalje napominje Sveti Maksim Ispovjednik – da će vaskrsnuti u Hristu oni koji su njegovi“, pojasnio je Mitropolit Ignatije.
Završavajući svoje izlaganje, Mitropolit Ignatije je podsjetio da Simvol vjere ne završava slučajno riječima: „Čekam vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka.“ U tom iščekivanju, po riječima predavača, živi sva Crkva. Istina tvorevine nije iscrpljena u početku svijeta, nego se otkriva u njenom konačnom naznačenju – u budućem Carstvu Božjem, u vaskrsenju i vječnom životu u Hristu.
