Piše: Momo Joksimović
Iz štampe je izašla značajna knjiga: PREĆUTANI ZLOČINI-, MUSLIMANSKA MILICIJA 1941-1945: autora : Božidara Otaševića, Ivane Krstić Mistridželović, Filipa Vučetića i Branislava Otaševića. Interesovanje za ovo štivo je veliko. Knjigu preporučujemo čitaocima.
U ovom istoriografskom radu od 940 stranica,publikuju se izvorni dokumenti o zločinima počinjenim nad pravoslavnim -srpskio-crnogorskim življem u andrijevačkom srezu u Drugom svjetskom ratu, od strane raznih oružanih formacija a posebno muslimanskih milicija , vulentara, albanske žandarmerije, redovne albanske vojske, albanskih jedinica pri italijanskoj vojsci, njemačkih SS trupa, balista i raznih odmetničkih bandi.. Zločini su bili brojni, kontinuirani, masovni i brutalni.
Objavljivanje ovog rada na najbolji način odgovara na pokušaje revizionističkih pokušaja istoričara da relativizuju zločine nad pravoslavnim-srpskim i crnogorskim stanovništvom, uz dokazivanje njihove teze o genocidnim srpskim namjerama nad muslimanima i albancima.
Izvori su: Arhiv Jugoslavije u Beogradu, Državni arhiv Crne Gore-Arhivski odsjek Podgorica, Društvo za istorijska istraživanja Crne Gore, njen predsjednik Miloš Vojinović,dao veliki doprinos kao arhiva „Klub Velika“, i radovi znanih autora.
Jugoslavija je poražena u aprilskom ratu 1941.godine od NJemačke, Italije, Mađarske,Bugarske… Srbija i Jugoslavija je rasparčana , a Italija je Crnu Goru proglasila svojim protektoratom i zaposjela veliki dio Kosova i Metohije kao i Plav, Gusinje, Grude, Hoti, Ulcinj, Tuzi, Rožaje, i Tutin, kao i zapadni dio Makedonije, i pripojila Italiji.Oživio je projekat velike Albanije, nastao još od Berlinskog kongresa, od Prizrena i Prizrenske lige.
Muslimasnko stanovništvo u beranskoj i plavsko-gusinjskoj oblasti uglavnom je srpskog porijekla, dok jedan broj njih u Plavu i Gusinju su imali albansko porijeklo.
Italija je 1941.godine, anektirajući djelove Makedonije, Srbije, i Crne Gore napravila“ Veliku Albaniju“, suprotno međunarodnom pravu. Muslimani i albanci su u Plavu i Gusinju sa ovacijama i albanskim zastavama pozdravili i srdačno dočekali okupatorsku talijansku vojsku. Talijani su sa 3.000 muslimana svečano dočekani i u Novom Pazaru. Na prostoru Andrijevice, Plava i Gusinja, veliku ulogu su imale vjerske vođe. U julu mjesecu 1941.godine, na velikom zboru u Plavu, Tahir Hodža, je pozdravio prisutne riječima: „Duša će ući u DŽenet svakom našem vjerniku, ako bude nemilosrdan prema Vasojevićima. Grijeh nećete napraviti ako im domove , kolibe i plotove oko kuća popalite, ako im mal (stoku) plijenite i usjeve pogazite. Đevojke i nevjeste im porobite i vodite sa sobom da vam žene budu, a muškarce , pa makar to bila i djeca u kolijevkama, ubijete , samo da od naših starih krvnika -Vasojevića ne ostane ni traga“. Pamte Vasojevići zločine Tahir Hodže i Sait Hodže, zločinaca i saradnika talijanskih kao i katoličkog klera sveštenika Marina Sirdanija.
U drugoj polovini 1941.godine, nakon julskog ustanka, Talijani pružaju organizacionu i materijalnu pomoć muslimanskoj miliciji, čime je položaj pravoslavnog življa postao nepodnošljiv. Muslimanska milicija je sredinom 1941.godine spalila u andrijevačkom srezu Brezojevice svih 175 kuća, u Gornjoj Ržanici 101-105 kuća, Pepići, Veliku, Gračanicu 50 kuća, Mašnicu, Ulotinu, Luge, Vojno Selo svih 45 kuća. Četnički komandant Vujadin Zonjić je izvijestio vojvodu Kostu Pećanca, da su njegovi ljudi popisali da je spaljeno 1.450 srpskih kuća od strane muslimana i balista., i to u Gornjim Vasojevićima. Muslimani su skoro svi bili u muslimansku miliciju kao i vulentari, saradnici Talijana do kapitualcije septembra 1943.godine, zašto su primali platu. Zatim će prići NJemcima, 21 SS diviziji „Skenderbeg“ i 7,SS diviziji „Princ Eugen“.Zajedno će učestvovati u pokolju u Velici, Gornjoj Ržanici, Šekularu, među najvećim zločinima u Evropi. Državna komisija je utvrdila i proglasila za zločince preko 200 muslimana i albanaca sa područja Plava i Gusinja. U julu mjesecu 1941.godine u plavko-gusinjskom kraju, uveden je albanski jezik za službeni, i ako je stanovništvo govorili srpskim jezikom. Najkrvaviji pokolj će se dogoditi 28.jula 1944.godine, u selu Velika i Gornja Ržanica.
Početkom 1941.godine, lokalni kvislinzi :Šemso, Rizo i Šabo Ferović, osnovali su zloglasni plavski logor, u kome je bilo i 700 logoraša. Za logor je korištena kuća Vukote DŽudovića. Bila je mala da primi sve srbe iz Gornje Ržanice, Vojnog sela, Đuričke Rijeke, Plava, Meteha i Brezojevica, pa su korištene i druge srpske kuće u Plavu za logor. Prvih 7 dana nijeu dobijali hranu. Ubijeno je ili umoreno od gladi 36 djece. Ogroman broj logoraša je strijeljan, zaklan, spaljen , a samo 17. jula 1941.godine su strijeljani : Antović Đorđije, Božović Filip, Božović Krunoslav, Božović Golub, Vujošević Milovan, Vučelić Aleksandar, Gojković Milun, Dašić Milić, Dragović Bogdan, Janjević Lazo, Laban Mutimir, Magdelinić Božo, Milović Vule, Mitrović Vaso, Novićević Milorad, Novićević Sava, Novićević Dušan, Novićević Mirko, Novićević Radosav, Popović Dušan, Popović LJubo, Praščević Mirko, Radenović Obren, Radenović Milosav, Raičević Miro, Raičević Nikola, Raičević Milorad, Savić Miladin, Simonović Vukman, Sinanović Miljan, Novović Milić, Cakić Nikola. Jedan dio logoraša su pustili talijani da pobjegnu iz logora, a oko 200 je prebačeno u logor u Kavaju u Albaniji. Odgovornost za sve to je na Rizu i Šemsu Feroviću.
U julu 1941.godine, mus.milic. Ferović Šaćir, Radončić Smail, Radončić Smailov Rustem, Radončić Jakupov Amo, došli u Gusinje kod kuće Jevta Mitrovića, izveli iz kuće i strijeljali, a zatim svaki od njih još po jedan metak složili u glavu i mrtvo tijelo.Ovo je početak zločina koji će se svakim danom događati u plavsko-gusinjskom kraju.
Braća Ferović, Bejto Plave, Hasan Kukić stavili su se na čelu ubica, kada su 23.jula 1941.godine, u Potok Kolenovića strijeljali: Lončarević Mitra, Novović Milića, Fatić Ivana,Stojković Todora i Lončarević Gavra. Ovakve egzekucije zabilježene su u svim djelovima andrijevačkog sreza, a posebno u Plavu i Gusinju, Brezojevicama, Velici i Gornjoj Ržanici. U Gusinju su istog dana ubijeni Jovović Vlado, Lončarević Stojan, Milačić Filip, Stojan Dragović. Tako su Seman Fako i Sokol Sadrija, bez ikakvog povoda strijeljali sedamnaestogodišnje mladiće Milivoja Folića i Damjana Šoškića. Takođe su krajem 1941.godine strijeljali na planini Lipovici , LJubić Vojina i Mitrović Dragoja koji su pokušali da pobjegnu iz Gusinja. U Vojnom Selu su sve srpske kuće spaljene, Srbi protjerani da se muče od gladi i nemaštine a njihova imanja koristili su fašisti.
Muslimanska milicija, Imer Bučević, Mekulović Braim, Mekulović Uka, svi iz sela Novšići, 24 jula došli u kuću Stanice Vučetić, 36 godina, silovali je i zaklali, kuću svu opljačkali i zapalili. Istog dana Bajram Krcić iz sela Prnjavor, sa grupom musli. milicije ubio je Mijajla Živaljevića, star 34 godine. Mazo Jadadić ubio je Vukadina Jokića, starog 50 godina, odsjeko mu nos i mrtvog ga čerečio. Dana 22.novembra 1941.godine, Emin Luković iz sela Levi Meteh i Gaco Kandić iz sela Desni Meteh, opština Plav, u selu Velici ubili su Raduna Petrovića , 41.g. koga su zatekli da pravi kuću.
Muslimanski fašisti zapalili su jedan od najstarijih kulturno-istorijskih spomenika, manastir Svete Trojice u selu Brezojevice, podignut u 13 vijeku u doba Nemanjića.Srušena je i crkva Sv.Vasilija Ostroškog u selu Martinovići kog Gusinja. Pored ubijanja vršen je i kulturno-duhovni genocid nad pravoslavnim življem.
Nakon gušenja ustanka 1941.godine, jaz između Jugoslovenske vojske u otadžbini i komunista je sve veći. Prisustvo muslimanske milicije, balista sa KiM , i albanskih vojnih formacija u Plavu i Gusinju je sve veći. U andrijevačkom srezu četnička organizacija počinje da jača., da je do maja 1942.godine čitav andrijevački srez bio pod četnicima osim Plava i Gusinja. Zatvaranje pripadnika NOP u Kraljima, je uvod u nacionalnu tragediju- bratoubilački rat. Srpski živalj je nezaštićen. U martu 1942.godine, Banda je uhvatila Miloša Milosavljevića i Milorada Bašića, iz Brezojevica, a Šemso Ferović ,Riza Šemsa, Šaba i Amdije Ferović, ih mučili strijeljali, pa isjekli Milovana iz Brezojevica, koji je pošao da kupi žito u Plav. Uhvatili su ga u martu 1842.godine, Selman Dešić, Mamo Šabović, Ramo Redžepagić, Ahmet Amemulić, Bajro Ajromahić, su uhvatili Rajovića, mučili i svirepo zaklali.
Ubistva, zatvaranja, paljenja, pljačke, maltretiranja se nastavljaju sve do kapitulacije Italije 8.septembra 1943.godine. Krajem 1943.godine, partizani vode žestoku borbu protiv NJemaca i oko 4.000 balista na tim prostorima. NJemci su ušli u Andrijevicu 23.oktobra 1943.godin, sa muslimanskim snagama iz Plava i Gusinja.
Abedin Adžimušović, Elez Balidemić, Uka Mekulović i Sadik Balidemić, uhvatili su 6 mirnih građana Brezojevice i sa starim Milićem Dašićem, Blagojem Rajkovićem i njegovim sinom Milošem,u blizini njihovih kuća strijeljali. Takođe, Ukšim Čelić, Ramo Krcić, ubili su Svetislava Pešića. Patrola Junuz Srdanović i Jupo Bašić, ubili su Milana Jankovića. Iso Bučević, Sokol Šabanović i Ramo Mekulović, ubili su Nikodima Vučetića.Avdul Đombalić, u selu Konjuhe sa grupom svojih fašista zapalio je 7 kuća, među njima i kuću svog pobratima Boriše Babovića. Grupa seljana iz tog kraja, iznijela je hleb i so da bi odobrovoljili zlikovce. Međutim svih 7 seljana je zvjerski ubijeno, dok je Arso Lončarević pobjegao. Tada je ubijeno još 12 Srba civila.
Muslimanske snage do kraja rata nijsu značajnije pristupile partizanskom pokretu , bez obzira na slom fašizma.Plavsko-gusinjski kvislinzi ubijali su sve što im je naišlo na putu, radi ostvarivanja velikoalbanske ideje. U novembru 1943.godine vodila se borba u varoši u Plavu, u gradu između albanskih partizana i odreda „Bajram Curi“ oko 50 boraca. Poginuli su partizanski borci: Hajro Šahmanović, Husein Zajmi, Ibrahim Redžepagić, kao i Halim Šahmanović i Medo Radončić.
Dvadeset seljaka iz Velike ,Pepića i Gornje Ržanice koji su pokušali da se prebace na slobodnu teritoriju je pohapšeno. Uspjelo je pobjeći 11 lica, a 9 je strijeljano. Ubijeni su Dušan Lalević (31), Sveto Popadić (17), Novica Radenović (39), Pavle Vučević (49), Savo Novović (59), Nikodin Vučetić (43),Nikola Tomović (43), Dragiša Tomović(19), ubijeni u Lugove Vulevića. Ovaj zločin su počinili:Ujkan Čelić, Redžo Čelić, Azir Čelić, Muharem Šabović, Hilmo Ferović, Redžo Redžepagić, Rustem Cecunjanin, Ramo Krcić, Aljiljecko Markišić i Mušo Šabović. Redžo Čelić zlikovac, kad ih je sprovodio, pokazao je „jak zločinački karakter, tako što je uhvaćene i vezane tapkao po ramenima uzvikujući evo dobre klanice za večeras“.
Zločini u podčakorskim selima bili su svakodnevni. Tako su pripadnici muslimanskih formacija, 17.oktobra 1943.godine, kod Žarskog krša, zarobili grupu od 8 srpskih civila, odvela ih do groblja u Gornjoj Ržanici, i tom prilikom strijeljali: Miodrag Radenović (16),Milorad Radenović (23), Trifo Radenović (37), Gavrilo Garčević(33), Zarija Garčević (37) i Vladimir Đukić (21), dok su pobjegli Zeko Šoškić i Golub Radenović. Ubice su poveli i svoje žene da uzmu odjeću i obuću od ubijenih. Ovaj čin je poznat i po ljudskom odnosu Zeka Šabovića, koji je odbio ponudu muslimana da osveti brata, što nije htio da se sveća nad vezanim ljudima. Po povratku sa KiM, Šemso Ferović je počeo stravičnu borbu sa partizanima i pravljenju zločina nad Srbima u andrijevačkom srezu.
Velika je tri puta spaljivana: 1941, 1943 i 1944.godine. Sva stradanja u andrijevačkom srezu su bila mala pri pokolju Veličana i Gornjoržaničana 28.jula 1944.godine. Tih dana je Rustem Cecunjanin ubio slijepog starca Radula Šoškića i njegovu snahu Ikoniju, a predhodno joj je ubio sina Ranka i ćerku Dušanku.
Najviše su stradali Velika i Gornja Ržanica. Zločinačka divizija „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“, su počeli sejaset smrti odmah po izlasku iz kanjona „Sućeska“. U kući Miladina Ćulafića, u Gornjoj Ržanici, u selu Gornje Luge, zapalili su dvije žene i petoro djece. U kući Novice Šoškića u Ulotini ubili su troje djece i ženu, utjerali ih u kuću i istu zapalili. U Gračanici pokušali da siluju šesnaestogodišnju Savetu Mijović, koja se grčevito branila, bježala ,luđela i umrla.
Dana 27.jula, dan pred pokolj, Sait Hodža Šahmanović, vojnik u diviziji „Skenderbeg“, došao je sa nekoliko lica da ubjeđuju seljane Velike da se vrate u selo kućama, da dobiju hranu, da su bezbjedni.Tog tragičnog 28.jula , spaljeno je, zaklato ili ubijeno 564 osobe iz Velike i Gornje Ržanice. Zločinci su odlično govorili srpski jezik. Naivni su poslušali i vratili se u selo iz bjega. Od 521 identifikovane ubijene osobe, ubijeno je 174 djece, uzrasta do 15 godina i 11 novorođenih beba. U selu Gornja Ržanica, zaseocima Firišta i Polje, toga dana je zaklano ili spaljeno 69 civila, broj nije konačan. Od toga 17 lica su muškarci i 52 lica ženskog pola i čak 31 dijete. Na raširene ruke dječaka :Pobogu, brate, nemoj nas ubiti“. „krvnička spodoba je podigla automat , naslonila mu cijev na prednje zube i ispalila mu rafal u glavu. Krv i mozak su poisprskali prisutne. Nastala je grmljavina, vatra i dim kao da se nebo prolomilo“. U zaseoku Polje, zločin je izvršen u kućama Aleksandra Leka Popadića, Radonje i Radoša Lalevića i Vukmana Radenovića, kao i u kući Vuka Rašovića. Krvavi pir je počeo rasijecanjem bajonetom trbuha trudnici Milevi , koja je bila pred porođajem i vađenjem djeteta. Mileva, supruga Radonje Lalevića, ispuzala je iz požara do spoljašnjeg zida kuće, na zidu ostao gar, koji i danas stoji i opominje, a Mileva u mukama je izdahnula. Pored Mileve nađena je i beba izvađena iz utrobe, kojoj je otac Radonja dao ime Miličko, da je ne bi bezimenu sahranio. Radonji su tog dana ubili još tri sina Radosava, Vladimira i Dragoljuba.
Tog strašnog 28.jula, Sait Hodža je na mostruozan način ubio Krsta Paunovića, Jefta Paunovića, Mila Simeunovića, Mirka Paunovića i Stamata Jokića. Nakon ubistva bacio ih je u vatru da izgore.Zatim je ubio Femu i Poleksiju Jokić, Savetu i Milevu Šoškić, a njihova lica unakazio. U kući Relje Tomovića ubio je 7 osoblja. U kući Radosava Živaljevića uhvatio je sa grupom esesovaca 16 osoba, zatvorio u kuću i spalio, svi živi u mukama sagorjeli. Uz to je Sait Hodža nasrtao i na čast žena. U optužnici Saitu Hodži u Bijelom Polju, navodi se da je 28.jula u Velici stradalo 564 lica. Za ovaj zločin osuđeni su Jašar Jusuf iz Peći na 20 godina robije, a Sit Hodža je strijeljan. U pokolju u Velici i Gornjoj Ržanici, 28.jula, pored Karla Oberkampa i Augusta Štithubera, bili su Šemso Ferović, Saljo Nikočević, Žuk Adžija i Sali Rama Abdulović. U pokolju u Velici su učestvovali i pripadnici muslimsnske milicije. Grupa ovih zlikovaca će prebjeći u Albaniju.
Žuk Alija i Rama Abdulović, su u Šekularu 1943.godine zaklali svo stanovništvo koje su zatekli u selo a kuće zapalili. Isto je to urađeno i u Kaludri. U Šekularu su izvršeni pokolji u dva navrata, najprije u avgustu , pa u oktobru 1944.godine. Tako su i u jesen 1943.godine zapalili sela u Šekular, a mirne građane poklali koje su našli kod kuća. Tako je ubijeno 28 osoba iz Šekulara. Za nepuna 2 sata u Velici je na najasvirepiji način ubijeno 521 osoba, koje su identifikovane ,žena, djece i staraca. U kući Tomice Gojkovića, od 23 osobe preživjelo je samo 4 lica. U kući Puniše Vučetića, ubijeno je svih 20 lica, koja su potom zapaljena. U kući Nikole Živaljevića stradalo je 10 osoba, a u kući Alekse Gojkovića ubijeno je i spaljeno 8 lica. U kući Milovana Vučetića ubijeno je 7 osoba. Maloljetnog Milovanovog sina Toma vojnici su objesili za šljivu, s zatim mu živom odrali kožu sa lica, nakon čega je umro u teškim mukama. U kući Dušana Simonovića, ubili su 7 osoba. Dušanu su stradali supruga , majka i 5 djece. Supruga pred porođajem je rasporena nožem. Nalogodavci ovog zločina su Karl Oberkamp, August Šmitber, Šemso Ferović, Saljo Nikočević, Sali Rama Abdulović i Žuk Adžija. Svi stanovnici ovog kraja su zaklani i spaljeni u kućama. U Gračanici je ubijeno 9 lica, u Lugama 2, u Seocu 2, u Đuričkoj Rijeci 5, u Trešnjevu 4, u Đulićima 3 osobe. Ubijani su žene, djeca, starci. Sposobni muškarci su se evakuisali. Novi napad na ovaj kraj je 11 i 12.avgusta 1944.goine pod najezdom NJemaca, muslimana i balista, da dokrajče ono što je ostalo poslije 28.jula.
Zločinac Idriz Beko, nekad nadzornik puta Čakor-Murina, je u prvoj polovini avgusta 1944.godine , sa nekoliko njemačkih plaćenika, došao do kuće Radula Petrovića u Velici, u kukuruz našao snahu Bojanu sa još nekoliko osoba, sve ih utjerao u kuću , Bojanu ubio, i ranio Radušu i Maru.Beko je u oktobru 1943.godine pokušao da siluje Radu, šesnaestogodišnju kćerku Miladina Gojkovića, koja će izdahnuti naveče od muka. Beko je pokušao da siluje i ženu Mihaila Kneževića, spasila se bjekstvom. Brezojevice su sada ponovo spaljene., spaljeno 38 kuća, komandovao je zločinac Hasan Kukić. U ljeto 1944 godine narod andrijevačkog sreza ponovo bježi u zbjegove.
NJemačka okupacija Crne Gore završava se početkom 1945.godine. Nikšić je oslobođen 18.septembra , Cetinje 13.novembra, Podgorica 19.decembra 1944.godine, a Bijelo Polje 4.januara 1945.godine. Značajan broj zlikovaca je zarobljen od partizana, a mnogi su pobjegli. Zlikovcima je suđeno u Okružnom sudu u Bijelom Polju i pred vojnim sudom u Beranama. Osuđivani su na smrtnu kaznu. Protekom vremena kaznena politika biva blaža, kazne su izricane na vremenske kazne. Na području Crne evidentirano je 2.680 ratnih zločinaca i 3.984 sumnjivih lica, ukupno 6.664 lica. Među ratnim zločincima najviše je državljana Jugoslavije-2.029, zatim Italijana-319, Albanaca -249,NJemaca -81 i po jedan Poljak i Rus. Do marta 1947.godine, Zemaljska komisija Crne Gore donijela je 3.375 odluka o utvrđivanju ratnih zločina, što je 5,22 % od 64.649 komisijskih odluka utvrđenih ratnih zločina u Jugoslaviji.
Ne može se oteti utisku da je komunistčka istoriografija uložila ogromne napore da Albance i muslimane iz Plava i Gusinja prikaže kao masovne učesnike u oslobodilačkom pokretu. Realnost je drugačija. Istina je porazna po muslimansko-albanski korpus. Plavsko-Gusinjski Muslimani i Albanci su bili profašistički i velikoalbanski opredijeljeni.
Zločini nad pravoslavnim stanovništvom u andrijevačkom srezu u toku Drugog svejetkog rata , nije bila prisutna dugi niz godina u našoj istoriografiji , zarad brastva i jedinstva. Sve dok se ne otkrije prava istina, koja je bolna,ali ljekovita, za suživot i trajanje nema nam napredka niti istinskog pomirenja dok se ne saopšte činenice. Na našu žalost i naš poraz, neke uređivačke glave daju sebi za pravo, da se ponovo favorizuju neprijatelji, zarad brastva i jedinstva. Zbornik izvornih dokimenata, optužnica i presuda, koje sadrži ova monografija, je štivo koje treba preporučiti svakom patrioti i čovjeku koji voli istinu.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
Sve ovo da nije žalosno bi bilo smiješno. Ko će drugi do Otaševići ili Jokići.
Samo da kažem u kratko da ovakve neistine ne dovode do mira i napredka na tim prostorima. U Plavko Gusinskom kraju nijesu postojali nikakve lilicije, jego dobrovolje straže i patrole koje su čuvale svoj rodni kraj, da se ne ponovi genocid iz 1912-13 godine p a i period kraljevine Jugoslavije. Ovo je odgovor istih ljudi koji stvaraju tenzije na tim prostorima od 1912 pa do sad da bih dokazali da su veći Srbi nego oni u Srbiji. Jes Šemso je bio jedan od lidera ali niko nemože dokazat da je on ikad naredio neki masakar ili pak ubistvo pojedinaca, On je patriota Plava i Gusinja jer je stao uz narod i na odbrani da nebi fukari i pokvarenjacima opet zapalo da kolju nevini muslimanski živalj.
Jokic je napisao nešto o pokolju Veličana 1944 godine i optužio Plavljane pa Albance a postoje dokumenti njemackog generala koji daju istinu o tim događajima i da je taj masakar nevinog yivlja Veliki izazvao Tadisav Pešič masakriranjem Njemačke izvidnice,
SRamo ta jer neistine i ovakvo preyentiranje iste ne dovodi no mira i spokoja koji je potreban na tim prostorima.
Velika sramota ali kod Otaševića nikad nije blo sramote pa ni pljačka Rečkih kationa 1927 godine