Piše: Bećir Vuković
Kasno, majskog popodneva, otišao sam na groblje Per Lašez.
Bio sam nekoliko puta na tom najčuvenijem groblju na svetu, ali nisam našao grob Amadea Modiljanija.
Budući da sam poznavao groblje, brzo sam prolazio pored Balzaka i Prusta, Apolinera i Šopena, Kalasove i Morisona, i na kraju groblja, pored crvenog od poljubaca žena groba Oskara Vajlda, konačno našao Modiljanija.
Ali, čim sam prošao visoku kapiju groblja, sa prvim korakom, osetio sam čudnu nelagodnost.
Nelagodnost se povećavala i povećavala, a na grobu Modiljanija, nelagoda je bila nesnosna, i prerasla u neprijatnost.
Žurno sam se uputio preko groblja ka kapiji. I, tu se, zapravo sreo sa stvarnom neprijatnošću. Kapija groblja bila je zaključana. Brzo je padala noć. Poovi gavranovi okupljali su se na stoletnom brestu. Na sceni je bila – crna umetnost.
Tek, oko ponoći, policija me izbavila sa groblja, gavranovi su kvakali, čulo se još dugo dok sam omicao niz ulicu Rue de la Roqette.
Ujutru, sporo sam se vraćao u stvarnost. Ali, morao sam da se vidim sa Koljom Mićevićem, u kafeu, na Volterovom trgu.
Volterov trg je na pola puta između Per Lašeza i trga Bastilja. Sa groblja je duvala jaka vetrina, u dugačkom mantilu žurio sam niz ulicu. Već sa druge strane trga vidio sam Kolju kako sedi za okruglim stolićem kafea. Sa blagim osmehom, poduže kose, i velikim naočarima.
Kad sam mu ispričao poovsku priču sa groblja, Kolja je skočio i rekao da odmah pišem pesmu o groblju Per Lašez. Slušao sam netremice Koljine varijacije o Poou i Bodleru. Samo provincijalac misli da zna sve; ja sam priznao da skoro ništa ne znam o pesnicima uz koje sam odrastao više nego uz Njegoša.
Uvek sam mislio da su neki grobovi prazni. Grob Dostojevskog, Dante, Ahmatove. Na Lovćenu u grobnici nema Njegoša.
Sledećeg dana otputovali smo na jug Francuske, Kolja superbzim TŽV – om, a ja avionom do Monpeljea.
Monpelje nije htio da izađe na more. Zaustavio se jedanaest kilometara od obale.
Noću sam stigao u Lodevu, stari grad penzionisanih prostitutki iz celog sveta. Počinjali su Voix Vives međunarodni pesnički susreti. Uz glavnu violinu susreta, madame Maithe Valles Bled, Kolja je bio prvi saksofonista. Iduće noći, u propileju stare templarske katedrale – bosa – pevala je tamnoputa Cesaria Evora.
Desetak godina docnije, na bregu Seta, francuske Venecije, opet duboko u noći, sa velikim slamnatim šeširom, u mornarskoj majici, i širokim osmehom, ispod čempresa, sa kriglom u ruci, čekao me Kolja Mićević.
Između čempresa i terasa ljuljali su se raznobojni čašavi. Iznad ulice na velikom plakatu ljuljali su se i moji stihovi. Međunarodni pjesički susreti u Setu, trajali su deset dana. Noću nismo spavali, spavali smo danju po ulicama u dubokim platnenim stolicama.
Mojim antiglobalističkim stihovima radovali su se Arapi i Afrikanci.
Posjetili smo Muzej Pola Valerija. Kolja je prepevao sve od trubadura do Bonfoa, poznaje Malarmea i Valerija, čak dublje i od Bodlera. Završavao je prevod Danteove „Komedije“ na francuskom. Govorio je da je to samo „Komedija“ bez onog božanskog prideva. Na stolu je ležala „Istorija muzike“, zadnjeg renesansnog čoveka kojeg smo sretali u naše dane.
Posle Muzeja otišao sam na najlepše groblje na svetu, kako kaže Valter Benjamin. Groblje je na vrhu brega kamenog Seta odakle se za vedra dana vidi daleko preko Sredzemnog mora, tamo prema crnoj Africi.
Išao sam po alejama sa mapom u ruci, ali nisam mogao naći grob Valerija. Onda sam seo, i u čudu se pitao, gde je grob, a trebao bi da bude tu, baš gde sedim. Opet sam otišao niz aleju, a u povratku, na ivici istog spomenika – sedeo je plavokosi dečak. Pored njegovih sandalica, izbledelim slovima pisalo je Paul Valery.
Kad se Kolja pojavio na kapiji groblja, lepa majka uzela je za ručicu svog anđela, i odlepršali su niz groblje. Kolja je seo pored mene i počeo pričati o sahrani Valerija, i kako je veliki pesnik podstanar u tom spomeniku, baš kao i Bodler na Monparnasu.
Videti gradove i groblja, Pariz i Set, i Provansu, i osetiti duh i dah Mediterana, sreća je ako ste u društvu enciklopediste i potonjeg trubadura Kolje Mićevića.
Sledeći put kad sedokos odlepršam u Pariz, svratiću u cafe Volraire.
Kolja se vratio u zavičaj, u Banja Luku, gde je i sahranjen. Ali i Koljin grob je prazan.
