Pravo i pravda po Marti Kos

Gostujući na nekom predavanju o geopolitici, evropska komesarka za proširenje, drugarica iz službe kako je zovu neki njeni sunarodnici aludirajući da je radila za nekadašnju UDBU, Marta Kos, uputila je određene kritike ka onome što čini Srbija na njenom evropskom putu, te se čak i založila da nam se obustave određena finansijska sredstva za dalji razvoj koji inače Brisel i ne daje baš tako velikodušno. Briselske pare sakupljene od dranja kože evropskim poreskim obveznicima mi i nisu toliko u fokusu, niti me nešto posebno zanima naš evropski put za koji bih lično volio da se zaustavi, pa makar sama Evropska unija morala da ga stopira.

Daleko više pažnje privukli su mi razlozi koje je Marta Kos iznijela, a koji jesu istinski frapantni i zaslužuju dublju analizu, jer jedini zaključak koji bi se iz njih mogao izvesti je nevjerovatno licemjerje koje današnja briselska birokratija zagovara. Naime, drugarica iz službe istakla je kako je Srbija veoma polarizovana, što bi se moglo reći samo da je djelimično tačno. Istina je da postoje izrazito radikalni protivnici sadašnje vlasti, ali o nekoj većoj polarizaciji realno nema govora. No, valjda je to uvijek dobar uvod za briselske komesare kada se trude da objasne licemjernu politiku koju vode prema nama.

Veli nama dotična udbašica da je „Srbija već deset godina kandidat za članstvo u EU“, što je istina, ali ako nam je za utjehu Turska je bar još za tri decenije više i to nam jasno pokazuje da nas u to društvo neće vjerovatno nikada primiti, baš kao što neće ni Tursku.

Međutim, u nastavku obrazloženja Marta Kos kaže da „vidi nazadovanje Srbije, posebno u dijelu koji se odnosi na vrijednosti o kojima je govorila ranije, vladavini prava, demokratiji, slobodi izražavanja i posebno slobodi medija. Postoji budućnost za Srbiju u Evropskoj uniji, ali kurs mora da se promijeni“.

To je zapravo suština najgoreg licemjerja i zaslužuje ozbiljnu debatu koja se inače otvorila unutar Srpske napredne stranke, a to je debata hoćemo li mi da slijedimo vrijednosti za koje se Evropska unija danas zalaže. Čini mi se da su one duboko nespojive sa elementarnim vrijednostima srpskog društva i temeljima na kojima ono čvrsto stoji vjekovima, te samim tim ono što nekadašnja udbašica ističe kao prioritetni zahtjev je nešto što je za nas generalno neprihvatljivo.

Krenimo dakle od vrijednosti, jer na njima sve počiva. Današnja Evropa je sve osim što je bila nekada, a podsjećanja radi ona je izgrađena na temeljima hrišćanstva i hrišćanskih vrijednosti. Danas se vjera odbacuje, smatra se kao neprihvatljiva u modernom svijetu, te shodno tome u Evropi je vjerujućeg i samozivog svijeta sve manje. Osnovno u hrišćanstvu da ljubimo bližnjeg svog ne postoji, jer se kao glavna vrijednost u društvu postavlja individua da je bitnija od kolektiva, pa je samim tim i postojanje države postalo deplasirano.

Naravno, sve ovo odnosi se isključivo prema hrišćanskom svijetu, dok je islamska kultura gotovo na pijedestal izdignuta i njoj se svuda izlazi u susret zbog neophodnosti radne snage koja veoma nedostaje Evropi.

U sklopu svega toga, džender ideolozi koji nam zagovaraju tranvestiju, pederluk, istopolne brakove, uništenje porodice, jer se u modernim evropskim vrijednostima smatra nebitnom, slobodu izbora kog si pola za djecu kada dođu u fazu puberteta, brisanje pojmova oca i majke, već stavljanja roditelja u položaj da su roditelj jedan i roditelj dva, te ideje ne plasiraju nikako prema islamskom svijetu koji dolazi ka Evropi, već isključivo to čine prema samim Evropljanima.

Da li smo mi kao srpsko društvo spremni da prihvatimo te vrijednosti? Da li smo spremni da kažemo da je sasvim u redu da se podrži neki politički kandidat za koga je bivša supruga javno tvrdila da je ispekao njihovog kućnog ljubimca u mikrotalasnoj pećnici kako bi kaznio djecu ili da je onanisao pred rođenom djecom? Evropska unija u tome nije vidjela nikakav problem, naravno jer je kandidat bio po njenom ukusu.

Sjetimo se pojedinih slovenačkih političara, za koje Marta Kos svakako dobro zna, koji su silovali mastife i uživali su u seksualnim odnosima sa njima. Naravno, to se nekako sve brzo zataška zbog različitih karijera, ali da li su to vrijednosti koje mi želimo da prihvatimo?

Da li naše društvo koje je ipak utemeljeno u pravoslavnom hrišćanstvu i svetosavlju može to da prihvati? Ako je uslov odricanje od toga, onda u takvu Evropsku uniju ne želim ni da idem i dalje klastere ili šta god već, ne moramo ni da otvaramo. Ovdje već možemo da se zaustavimo.

Ukoliko se vratimo na dalju analizu izjave udbaške komesarke, posebno u onom dijelu koji se odnosi na slobodu medija i izražavanja, morali bi da postavimo pitanje o kakvoj to slobodi ona govori? Na prostoru Evropske unije u svim zemljama zabranjeni su ruski mediji, gase im redakcije, privode novinare ili ih protjeruju. Čemu to ako govorimo o slobodi izražavanja? Zar se toliko plaše suprotnog mišljenja?

Zašto je problem da građani Evropske unije čuju neki drugačiji stav o ratu u Ukrajini od onog koji je dominantan u Briselu? Ukoliko imaju neku konkretnu zamjerku prema Srbiji, evo otvoreno pitamo drugaricu Kos da li bi u nekoj od zemalja Evropske unije bilo dopušteno osnivanje prekograničnog TV kanala koji emituje političku propagandu 24 časa svakog dana protiv legalne i legitimne vlasti, a da u toj zemlji nema ni registrovanu firmu, niti televiziju, niti ima dozvolu za emitovanje, niti plaća bilo kakav porez?

Da se razumijemo, takva televizija bi u roku od nekoliko minuta bila spriječena da emituje program, a oni koji bi se na tako nešto usudili bili bi do posljednjeg pohapšeni i krivično bi odgovarali. Kao što vidite u Srbiji oni rade slobodno, najbrutalnije vrijeđaju predsjednika države, lijepe mu najprimitivnije etikete, pljuju po Srbiji kako stignu, nameću nam oreol genocidnog naroda i nemaju za to ama baš nikakvu odgovornost, a ne plaćaju ni nikakav porez.

O kojoj to slobodi medija koja je navodno ugrožena govori Marta Kos? Da li bi u nekoj od zemalja Evropske unije bilo moguće da zaposlenici u privatnom mediju diktiraju vlasniku medija kako će njegov medij da radi? Da li je taj vid samoupravljanja moguć negdje u Evropskoj uniji? Naravno da nije i to dotična nekadašnja saradnica UDBE veoma dobro zna. Eto, u Srbiji je i to moguće, a recimo slažem se da u tom segmentu moramo da primijenimo tekovine Evropske unije.

Volio bih da nam stara udbašica navede neki primjer u Evropskoj uniji gdje je moguće da otmeš zgrade državnih institucija, recimo fakulteta i univerziteta, kao i da blokiraš puteve i ulice kako ti padne na pamet. Vidjeli smo na primjerima Njemačke, Francuske, Holandije, Italije, Španije, dakle zemalja okosnica Evropske unije, da tako nešto ne da nije moguće, već se demonstranti suočavaju sa ozbiljnom odmazdom i kaznama.

Primjer fakulteta u Holandiji gdje je policija u civilu upala na fakultet i kao slamčicu izlomila od batina studente koji su imali namjeru da ga blokiraju je odličan primjer tekovina vladavine prava u Evropskoj uniji. Svi su do jednog polomljeni od batina i izbačeni kao kofer napolje. Eto, možda bi Srbija te tekovine trebalo da preuzme i da ih primjenjuje.

Prema onima koji se usude da blokiraju ulice i puteve, a nemaju prijavljen skup, policije zemalja Evropske unije upotrebljavaju pse, šmrkove, suzavce, pendreke, borna kola, ma šta stignu. Bukvalno ih zgaze od batina, ali to je u tom slučaju demokratija. Kod nas policajac ne smije popreko da pogleda blokadera koji divlja, jer će se nama prigovoriti da ne poštujemo ljudska prava i pravo na slobodu izražavanja.

Priznajem, i u ovom segmentu ja sam apsolutni pristalica poštovanja tekovina koje nam dolaze iz Evropske unije. One se naravno neće baš dopasti našim blokaderima, ali ako nas drugarica Kos već tjera na to, onda smo prinuđeni, zar ne? Naravno, pišem ovo ironično, jer sve to što ona navodi je toliko licemjerno i pokvareno da to prevazilazi granice pristojnosti.

Otuda, stavimo prst na čelo i dobro se zapitajmo da li mi uopšte želimo da idemo u takvo društvo i da prihvatamo njihove vrijednosti. Meni se lično ne mili tako da idem i vrlo sam srećan što nismo dio tog svijeta. No, ovo jeste tema za razmišljanje i moramo se opredijeliti hoćemo li da uvažavamo licemjerje koje nam se servira ili ćemo se drugačije postaviti.