Piše Bećir Vuković
Istina je da se moramo pomiriti. Istina je da se prvo u kući moramo pomiriti, pa onda i sa komšijama.
Ako se pomirimo sa komšijom, lakše ćemo preći preko njegovog imanja, ako uopšte hoćemo ikad da izađemo iz sela.
Sve drugo je neistina, i nemamo kud krenuti, niti to ikuda vodi sem vrćenja ukrug, da bi se opet nos u nos sreli sa samim sobom na kraju ćorsokaka.
U ovoj priči valjalo bi naći i našu nikada smirenu i uravnoteženu Crnu Goru.
Neistina je da u ovakvim okolnostima možemo preživjeti. U najboljem slučaju, sve drugo je utopija. (Utopija je mjesto koje ne postoji.)
Kako opisati političara, odn. državnika, to jeste domaćina kuće, koji već trideset godina ne govori sa polovinom ukućana. Da bi opis bio potpun, zaokružićemo upozorenjem, da taj domaćin ne govori niti ikako komunicira sa nekolicinom uglednih, uvaženih, i uticajnih komšija.
Komšije hoće da se izmire, čak da stvore i izvjesni savez sa njim, riječju da mu pomognu, o čemu otvoreno govore, ali naš nesretnikivić htio bi da ostane sam ispod svoje strehe. I samcijatom da lije za vrat.
U cijeloj istoriji, poziv na pomirenje ponajstarija je čovjekova lozinka.
Uvijek, jedan, prvi, poziva na pomirenje. I taj, koji prvi poziva na pomirenje, prećutno, prvi i priznaje svoju krivicu.
Krivica može biti skoro i zanemarljiva, neznatna, no ipak je krivica, ali kad je prvi iznesete, kad je prvi prinesete, ona postaje velika i osnovna za bilo kakvo dalje djelovanje. Postaje pokretačka snaga uz koju ne trebaju tomovi rečnika.
Došao sam da se pomirimo. Pružam ti ruku. I kraj drame. Ako mi pružiš ruku, e, onda, odavde, i nastaje prava i cjelovita priča. Teško je ispruženoj ruci ne pružiti ruku.
Andrija Mandić ide redom: priznajem, griješio sam, koliko god ali sam kriv, kriv sam iako sam se samo branio, i, evo me, došao sam da se pomirimo. Ne možemo više ovako. Prosto, trebamo jedan drugome, ako ništa drugo upućeni smo jedan na drugoga. Na koga bih bio upućeniji nego na tebe, i ti na mene. Od kad znamo za sebe, tako je. Svo iskustvo na to upućuje. Drugog puta i nema. I ja tebi opraštam, i prosto ti bilo.
U činu pomirenja imaju nekolike ravni. Jedna je čisto religiozna, dakle duhovna, druga je, ili možda čak prva, moralna.
Zato se tako i olako pomirenje definše kao opšte mjesto. Sa druge strane, da bi stigli do sebe, morate krenuti od opštega. Kako i glasi teorija – od opšteg do pojedinačnog.
Sve to nije, i otkuda bi, razumio Đukanović, iako je na čelu države trideset godina. Tako se, na kraju, njegova birokratska postkomunistička, postcrnogorska svijest zaglavila u blatnjavom plićaku.
I odatle, iz blatnjavog plićaka, prljav, još uvijek klikuje o podjelama, o otuđenju, o razgradnji ikakvog suvislog, prije svega ljudskog, kažimo i bratskog razgovora.
Zato Đukanović i ne može odstupiti od prljave kampanje. Zato iz blata i ne može iskoračiti. Ni koraka.
Zaokružite Andrija Mandić (3)
