Piše: Emilo Labudović

U ovom trenutku Crna Gora, posredstvom Interpola, potražuje i traga za oko trista svojih građana, od kojih su neki među „najviđenijima“ na top – listama međunarodnog kriminala. Osvjedočeni šampioni u švercu narkotika iz Južne Amerike, duvana odasvud, „majstori“ ogranizovanih ubistava prema kojima je Al Kapone običan amater, drže nas u samom vrhu tabele međunarodnog kriminala i jednom od ključnih ruta njegovih tokova. Samo ona dvojica koja polako ulaze u kategoriju najpoznatijih „hajduka“ ovog doba, Radoje Zvicer i LJubo Milović, dovoljna su za prestiž i titulu najgostoljubivije države za „žestoke momke“, a mnogi tvrde da su tu svetsku slavu zapravo i stekli baš zbog takvog „državnog“ tretmana. Jer, sve dok je bilo Brana i Mila, Aca i Katnića, i teta – Vesne kao „visoke zaštitnice“, žestoki krimosi, šverceri i ubice bili su svoji na svome i uživali status mečke u lovostaju.

Rekoh da Crna Gora gore pomenute, a i one „drugoligaše“, „potražuje“ ali, reklo bi se da se u tome baš i ne pretrže. Jer, stara je istina da bi eventualno njihivo hvatanje i suđenje otvorilo „Pandorinu kutiju“ i da bi na vidjelo moglo izaći štošta. Jer, kad je sopstvena koža u pitanju, svaka solidarnost i „zakon omerte“ padaju u drugi plan. Tako bi se mnogim ovdašnjim ekonomskim i političkim moćnicima lako moglo desiti da, kad i ako „štićenici“ progovore, i za njih nađe mjesta u prebukiranom Spužu.

Ali, nije da Crna Gora, svim svojim resursima, ne traga za „počiniocima najtežih krivičnih djela“, kako se u pravničkom žargonu nazivaju ova sa potjernica. Traga, i te kako. I to bez međunarodne pravne i tehničke pomoći, bez posredovanja Interpola i bez straha od njihovog pronalaženja. Umjesto da se skoncentriše na one koji njenu ekonomsku supstancu potkradaju, truju joj mladež i srozavaju međunarodnu reputaciju, Crna Gora se ovih dana „ubi od posla“ da pronađe i uhapsi samu sebe i svoju istoriju, nastojeći da nakon osam decenija „ispravi“ makar jednu od svojih brojnih „krivih Drina“. Snage, dostojne potjere za pripadnicima Al Kaide, angaživane su da se pronađe i uhapsi – Pavle Đurišić. A u „potjernici“ za njim, umjesto preporuka kakve su nekad raspisivane za desparadosima Divljeg Zapada, na kojima je pisalo „živ ili mrtav“, piše da se ima naći i uhapsiti isključivo – u „bronzanom stanju“!

Za razliku od policijskih operacija kojima se traže i hapse sadašnji kriminalci i koje su, po pravilu – tajne (pod uslovom da neko iz policije ne dojavi), ova se izvodi uz puno pompe i medijske halabuke. Kolo vode, ko bi drugi, do „Vijesti“, u oba formata, koje, valjda da bi potjera za komadom bronze imala nekakvog smisla i kakvo – takvo opravdanje, ne prošuštaju priliku da naglase da je riječ o „ozloglašenom ratnom zločincu“! Na stranu to što je ovdje riječ o elementarnoj novinarskoj besmislici i nepismenosti , jer sama činjenica da je neko „proglašen“ ratnim zločincem znači da je istovremeno i „ozloglašen“. I, s tim u vezi, kako to da, recimo, Sekula Drljević, takođe „proglašen“, nije „ozloglašen“ već je „uvršten“ i u državnu himnu. Ali, „Vijesti“ su… da ne ružim tekst i ne kažem šta.

Bez obzira s koliko je istorijskog utemeljenja neko proglašen za nešto (istoriju uvijek pišu pobjednici), njihova „javnost“ koja može da provocira ili vrijeđa javnost traje samo dok su javni, bilo u vidu spomenika, spomen – ploče, natpisa, murala… Kad zađu u prostor duboke privatnosti, makar to bio i manastirski Konak, njihova opasnost po javni mir, moral i većinski doživljaj istorije prestaje. A samim tim i sve ono stražarenje oko Đurđevih Stupova, sudska lakrdija, pretres prostorija, hapšenje monaha… postaju najobičnija društvena blasfemija, društva nemoćnog da se suoči samo sa sobom. Jer, i sve da se bronzani Pavle pronađe i „uhapsi“, da li bi bio manja opasnost i da li bi manje vrijeđao moralni habitus onih koji se zaklinju u partizanštinu a žestoko su obrukali i izdali sve ono za šta su se partizani borili? Ne bi sigurno, jer Pavle nije samo komad bronze, već ideja i nerazvojni dio naše zajedničke istorije i prošlosti, osim, naravno, ako nije vanzemaljac.

Junački juriš „specijalaca“ na hiljadugodišnji manastirski mir i spomenik koji to više nije, jer nije „javan“, samo je još jedan dokaz nezrelosti društva i njegove nesposobnosti da se izmiri sa sobom i okrene novu stranicu. A kad se zvanična Crna Gora već tako junači i diže onu stvar na osam decenija mrtvog Pavla, što ne stisne petlju i skine onu ploču u Morinju koja je veća bruka i sramota od svega istorijskog nasleđa koje ide za Pavlom? Cvrc, Milojka, rekli bi kod mene na selu, ni prdnut ne smijemo od one briselske picajzle zvane Picula, i onog nadobudnog i raspojasanog „oberšturbanfirera“ Radmana kojeg će dika i ponos crnogorske diplomatije, Ibrahim – aga, ponovo dovesti u Morinj da još jednom pljune u lice, čast i ponos države koja, osim toga, drugog blaga i nije imala.

Gospodo, Pavla nećete naći jer je on, dok ste vi mlatikurali oko Manastira, uspio da u beranskom MUP – u zamijeni staru i izvadi novu ličnu kartu i sad ga ni majka ne bi poznala a kamoli ovi ližisahani iz „Vijesti“. A ploča u Morinju i dalje stoji i njenu je bruku lako prepoznati.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi

Pročitaj još

ZNAČI – VUČIĆ

ZNAČI – VUČIĆ
INSPEKTORI POARO I POHARO

INSPEKTORI POARO I POHARO
Govor Milanov za antologiju

Govor Milanov za antologiju