Piše: Bećir Vuković
Krivokapić – premijer – jeste nekakva naša realnost koja se ne – poklapa – sa realnošću. Pozivam vas za svjedoke.
Očekivati od opozicije – bilo kakve – pa i naše – da podrži vlast – nije realno – nije realnost – i nije nikakvo licemerstvo – pa čak kad je u pitanju i naša opozicija. Jednostavno – nije realno.
Nije realno da u – besudnoj zemlji – politički preživi ministar pravde, pa da iza njega stoji i institucija crkva.
Realniji od vašeg pisca rekao bi – ne može ga ni bog spasiti.
Realno – ne možemo zamisliti čovjeka – koji ne vjeruje koliko god (ne možemo zamisliti čovjeka koji koliko god ne voli), nerealno je – nevjerovati – kao što su po nepisanoj definiciji nerealni i ateisti.
Nerealno je uopšte vjerovati u homoseksualizam, naročito je – nerealan – homoseksualizam – u crkvi.
Pa, ipak, sve to i to i to ostavlja – nekakve – tragove u realnosti.
Strašno je ići tim tragovima, a najstrašnije stići na kraj puta.
Dok tragamo i idemo tragom iskrsava pitanje: da li ateista više „vjeruje“ da je moguć homoseksualizam u crkvi, za razliku od vjerujućeg.
Pitanje je logično, a ako ste realni, na logična pitanja morate odgovoriti.
Da li ta ateistička – religija bez religije – može valjanije istražiti neke pojave – pitanje je koje se potuca po svijetu otkako je apostol Pavle ukinuo sumnju.
Htjelo se reći – da li sumnju ateista – treba do kraja istražiti. Ločigno je da ne treba.
Ako postoji (a postoji i u realnosti), postseksualna religija, onda ne sumnjajte – na pravom ste putu. I, samo naprijed…
Realno – priznaće svako – u svakoj instituciji ima svega i svačega, i ovoga i onoga, da ne kažemo čega sve ima, sačuvaj bože, što reko narod…
Uostalom – nijedna institucija – nije zaključana od – materijalnog – a materijalističko – složiće se svako – povlači svako zlo.
Nužno je biti realan i reći – nigdje kao u crkvi – materijalističko ne povlači toliko zla.
To svako odoka može videti, bez ako su mu ispale.
Svako – materijalno – izaziva napetost, a onda je – realnost – malo drukčija. A to je sasvim dovoljno da zakorači zlo. Takvu realnost moramo vidjeti i u crkvi.
Može li se i u vjeri biti realan, vremešno je pitanje.
Ovih dana, naša javnost susreće se sa, nadasve, neprijatnim pominjanjem crkve što se tiče homoseksualizma. Naše iskustvo nije se sretalo sa sličnim.
Prema tim pitanjima uvijek smo imali rezervisanu – distancu – pa i onda kad su neke vladike raščinjavane.
I onda smo radije oblačili druge haljine i navlačili kapuljače, i ulazili u ulogu – interpasivnosti – kao da nas to ne dotiče. A, dotiče.
Vrijeme u kom živimo danas i ovdje, vrijeme rata protiv svih vrijednosti, jeste stanje beskrajno suspendovane istine.
Podrazumijeva se da je crkva stalno na udaru, i veliko je čudo da je medijsko čudo zaobilazilo crkvu kad su u pitanju i najneprijatnije priče.
Na zapadu, crkva se više i ne brani od realnosti homoseksualizma pod njenim krovim i krstom.
U Srbiji – crne reke – priča protekle su na tu temu.
(U Crnoj Gori, „Vijesti“ su blatile Srpsku crkvu – Mitropiliju – skoro svakodnevno, a za svo to vrijeme – izvjesni pop – bio je stalni kolumnista „Vijesti“.)
Neko je naše vrijeme nazvao „vrijeme projekta“, pa daj bože, da su i neprijatne priče o – onome najgorem – u našoj crkvi, samo dio – projektovanog…
(Počesmo sa Krivokapićem, a završismo sa vremenom projekata. Samo da neko ne pomisli kako sumnjam da je Krivokapić projekat crkve.)
