Jedan od najopasnijih ljudi devedesetih godina, strah i trepet podzemlja, bio je Darko Ašanin, čovjek koji je ubijen u talasu likvidacija kriminalaca kojima je SDB nekad bio sigurna kuća. O sprezi kriminala i državne bezbjednosti i mehanizmima funkcionisanja te simbioze pisao je novinar Njuzvika Vojislav Tufegdžić, jedini novinar kome je ikad pošlo za rukom da intervjuiše Ašanina.
„Mislim da je novinar došao da me likvidira, pretresite ga.“ Stražarima bolničkog apartmana u kojem su čuvali Darka Ašanina bilo je neprijatno i s kiselim osmijehom su prihvatili šalu. Ašanin mi je potom rekao da podvučem ruku pod jastuče na dvosedu na koji sam sjeo. Ispod se nalazilo oružje. Nisam ga vadio, ali nije bio „samo“ pištolj.
Iako se o njemu najmanje pisalo i govorilo, Darko Ašanin je jedan od najintrigantnijih začetnika ozbiljne mafije u Srbiji. U neformalnom razgovoru vođenom prije više od 25 godina, na pitanje za koga bi se moglo reći da je prvi mafijaški bos u Srbiji, tadašnji načelnik beogradske policije bez okolišanja mi je odgovorio – Ašanin. Isto pitanje postavio sam 2014. iskusnom inspektoru gradskog SUP-a i dobio identičan odgovor: „Ašanin. Tako sam čuo, da je praktično saradnja SDB s kriminalcima od njega počela, da je bio prvi koji je nalazio gangstere za ‘radove’ u inostranstvu… Bio je zaštićen maksimalno. Ostali su bili podizvođači.“
Ašaninovo ime se u vrijeme ratova u bivšoj SFRJ nije pominjalo. Dostupni podaci, Ašaninovo ponašanje i insistiranje na jugoslovenstvu, uz osudu svega što je izlazilo iz tih okvira, daju za pravo uvjerenju da se rat odvijao mimo njega i protiv njegove volje.
U jeku ratnih sukoba u BiH i Hrvatskoj, ogromnih ekonomskih nedaća i nezamislivog porasta kriminala s kojima se Srbija suočavala, Ašanin je u avgustu 1994. godine uhapšen u Grčkoj, gdje je ljetovao s porodicom. Razlog je bio zahtjev Belgije i Njemačke da im Grčka izruči Ašanina zbog optužbe za učešće u ubistvu albanskog političkog emigranta Envera Hadrija 25. februara 1990. u Briselu. Grčevita borba belgijskih vlasti da ga se domognu, upornost Jugoslavije da ga vrati u zemlju i grčka nedoumica i nezavidan položaj u kojem se ta zemlja našla pred saveznicima okončani su na neočekivan način.
Jugoslavija je, po saznanju da ga traže Belgijanci i Nijemci, takođe uputila zahtjev za Ašaninovo izručenje zbog krivičnog djela počinjenog u Srbiji. O kakvom krivičnom djelu se radilo, danas se niko i ne sjeća. Suštinski je bilo nevažno, jer se znalo da je izmišljeno. Po povratku u zemlju Ašanin je, na osnovu naloga ovdašnjeg suda, prvo prebačen u istražni zatvor, a ubrzo potom u bolnicu, odakle je nakon završetka liječenja pušten na slobodu.
U javnosti se spekulisalo o okolnosti da mu je rođačka veza s Pavlom Bulatovićem, tadašnjim ministrom Vojske Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, predstavljala diskretnu i snažnu zaleđinu.
Kontakt s Ašaninom ostvario sam slučajno. Ili je meni – ako uključim sopstvenu naivnost s jedne, promišljenost, iskustvo i sposobnost s druge strane – tako izgledalo. U prilog tome, ili u prilog prostoj ljubomori nekih kolega i brojnim teorijama zavjere, moglo bi da posluži i „saznanje“ jednog od beogradskih urednika, koje sam kasnije čuo s više strana, da sam se s Ašaninom zapravo upoznao još u „vojnom helikopteru koji je s aerodroma u Batajnici odletio po njega u Grčku“!
Jedini razgovor, u obimu i na teme na koje je Ašanin pristao, vodili smo po njegovom povratku iz grčkog zatvora za tadašnji dvonedjeljnik Intervju, u kojem sam radio. Prvi put me je pozvao nekoliko mjeseci ranije iz zatvora Koridalos na kućni broj telefona. Mobilni telefoni su tada još predstavljali budućnost. Kako je uspio da sazna moj kućni broj, nije rekao, niti sam ga za to pitao. Od prvog desetominutnog razgovora – u kojem se kratko predstavio, rekao da je svjestan da je rano jutro, ali da njemu tako odgovara – svakog narednog dana između šest i sedam ujutru bio sam pripravan na eventualni telefonski poziv. Bilo ih je nekoliko.
Obično mi je govorio ono što mu je u tom trenutku bilo interesantno. Raspitivao se o malo toga jer je bio dobro upućen u ovdašnja dešavanja, ponavljao da ćemo se vidjeti čim se vrati, u šta je bio uvjeren, a potom svaki put, uz komentar koji bi otprilike glasio: „Novinar, postao si dosadan, čujemo se, evo ti ovi naši“, slušalicu davao nekom od zatvorenika iz Srbije ili Crne Gore. U vremenu koje im je preostalo za telefonski razgovor oni su me odreda uvjeravali u svoju nevinost, pričali o torturi grčkih stražara i lošim zatvorskim uslovima, tražili da pišem o nepravdi koju im je nanijelo tamošnje pravosuđe.
Razgovor „uživo“ vodili smo sredinom 1995. u prostranom bolničkom apartmanu Kliničkog centra Srbije pred kojim su dežurali naoružani policajci. Ulaz je bio dozvoljen isključivo posjetiocima s pismenim odobrenjem istražnog sudije, a ono se izdavalo uz Ašaninov zahtjev i sudijino odobrenje. Uoči prvog susreta javio mi je telefonom da odem kod sudije i kažem mu da dozvolu za posjetu potpiše „onom olovkom“. Očigledno je to bila njima znana šifra. Nisam uspio da saznam čija je odluka o posjetama od njih dvojice bila presudna.
Ašaninovo ime prvi put se u medijima pojavilo mjesec nakon Hadrijeve likvidacije u Briselu, ali povodom drugog slučaja, mada se i ovaj put radilo o ubistvu. U beogradskom klubu „Nana“ 24. marta 1990. ubijen je Andrija Lakonić. Okolnosti ubistva, bez ključne informacije o tome ko je usmrtio Lakonića, bile su poznate još iste noći. U separeu, u društvu nekoliko djevojaka, sjedjeli su Ašanin, Veselin Vukotić i Lakonić. Nakon verbalnog sukoba između Vukotića i Lakonića čuli su se pucnji, a Lakonić je pao mrtav. Za slučaj su posebno interesovanje pokazali brojni funkcioneri policije. Mnogi su i došli na mjesto zločina tokom uviđaja.
Dešavanja koja su uslijedila u danima nakon ubistva otkrila su da je do obračuna među poznanicima – do tog trenutka bi se moglo reći prijateljima i bliskim saradnicima – došlo zbog nesuglasica oko zajedničkih poslova. Ne privatnih, već onih obavljanih za „interes države“.
U medijima se spekulisalo da je Lakonić zajedno s Ašaninom i Vukotićem učestvovao u likvidaciji Envera Hadrija u Briselu mjesec dana ranije. O tome je, prema jednima, Lakonić počeo previše da priča. Kakva god bila verzija događaja, motiv Lakonićevog ubistva ne ostavlja prostora sumnji da je pomenuta trojka u dužem periodu po nalogu tajne policije u inostranstvu obavljala ilegalne poslove, od zastrašivanja do premlaćivanja i ubistava političkih emigranata aktivnih u borbi protiv tadašnje Jugoslavije.
Čitav slučaj začinila je umiješanost inspektora beogradske policije Miroslava Bižića. U večeri ubistva, tokom uviđaja, i on se pojavio u „Nani“. Kasnije se sumnjalo da je upravo Bižić sklonio pištolj kojim je počinjeno ubistvo i omogućio Vukotiću da pobjegne iz zemlje. Za ubistvo je optužen Ašanin, ali je u oktobru iste godine oslobođen. Zbog sumnje da je umiješan u zločin istraga je vođena i protiv Vukotića, koji je bio u bjekstvu. Za njim je raspisana potjernica, ali nikada nije bio optužen jer je istraga prekinuta. Krajnji ishod bio je da se gotovo sve znalo, ali da za Lakonićevo ubistvo niko nije osuđen.
Međutim, suđenje je obznanilo postojanje tijesne veze tajne policije i visokorangiranih kriminalaca. Javnost je bila veoma zainteresovana za ovaj slučaj jer smaknuća u mafijaškom stilu do tada nisu bila uobičajena. Burne reakcije uslijedile su kada je u postupku utvrđeno da je inspektor Bižić pomogao Vukotiću da poslije ubistva pobjegne iz zemlje.
Policija je pretresla stanove koje su koristili Lakonić, Ašanin i Vukotić, otkrivši da je svako od njih posjedovao po nekoliko pasoša s lažnim imenima. Prema nalazima suda, sve pasoše su im izdale jugoslovenske vlasti. Otkriveno je da je Bižić neposredno koordinirao saradnju kriminalaca i tadašnje savezne državne bezbjednosti.
Na sudu je izjavio da je Vukotićev poslodavac bio savezni DB. Bižić je prošao s uslovnom kaznom od pet mjeseci, ali je po isteku tog roka, zbog svega što je „slučaj Nana“ otkrio, praktično bio prisiljen da napusti policiju.
Otac pokojnog Lakonića na suđenju je pred sudijom Vukčevićem izjavio:
„U junu ’89. sin mi je rekao da radi za SDB Jugoslavije. Da je za tu službu išao u inostranstvo, u Švajcarsku, Austriju i… treće zemlje se ne sjećam. Imao je dva ili tri pasoša. O kakvim se poslovima radi, ne želim da kažem pred publikom. Mogu samo sudiji u četiri oka.“
Suđenje povodom ubistva u „Nani“ imalo je i političke posljedice. Bižićevo svjedočenje dovelo je do strukturnih promjena u organizaciji jugoslovenske policije i tajnih službi, a MUP Srbije, koji je u saradnji kriminalaca i saveznog DB praktično bio mimoiđen i o tome imao samo posredna saznanja, dobio je veća ovlašćenja.
Četiri godine nakon oslobađajuće presude za ubistvo u „Nani“ Ašanin je uhapšen u Grčkoj zbog tvrdnji Belgije da je kao likvidator DB ubio Hadrija. Jugoslavija je dobila ovu svojevrsnu političko-pravnu bitku protiv Belgijanaca, pa je Ašanin početkom 1995. izručen Jugoslaviji. Prilično neočekivano za Ašanina, sve što je u medijima u međuvremenu objavljivano – od podsjećanja na ubistvo Hadrija, saradnje kriminalaca sa DB, „slučaja Nana“ i činjenice da za Lakonićevu smrt niko nije osuđen – nije ga ostavilo ravnodušnim.
Tokom nekoliko odlazaka u bolnicu bilo je jasno da je Ašanin sve drugo samo ne običan bolesnik s idealnim uslovima za terapiju. U apartmanu su se, iz današnje perspektive gledano, nalazili jednostavni aparati za inhalaciju. Imao je smetnje s disanjem i to mu je, kako je rekao, predstavljalo veliki problem. Pojedini mediji su izvrgavali ruglu činjenicu da se nalazi u bolnici umjesto u zatvoru, ali Ašanin, koliko god procjena možda bila pogrešna, nije ostavljao utisak čovjeka koji bi se za udobniji smještaj od zatvorskog borio na takav način.
Nijednog trenutka se nije ponašao nadmoćno ili osiono. Svaku okolnost pokušavao je da prikaže iz komičnog ugla. Kao i stražu koja brine o njegovoj bezbjednosti, najmanje o tome da li će da utekne.
Svaki put je služio meze, jednom i ručak koji mu je prethodno donijela majka, „a nema smisla da je uvrijedim i odbijem“. Viski se podrazumijevao.
U vrijeme jedne od mojih posjeta obišao ga je i poznati pjevač narodne muzike. Bez previše insistiranja, prihvatio je da za Ašanina otpjeva njemu omiljenu pjesmu. Tada, sredinom devedesetih, organizovani su brojni humanitarni koncerti za unesrećene u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Cinično je komentarisao:
„On će prvi da nastupi na koncertu za prikupljanje sredstava za obnovu Centralnog zatvora. Da kupimo nove dušeke i ćebad. Da se robijaši ne smrzavaju. To je ulaganje u budućnost. Tamo ćemo svi jednog dana završiti.“
Za razliku od većine drugih, porijeklo njegovog kapitala ostalo je neznano. Kad je bio isprovociran da odgovori, saopštio je da je veoma umješan kockar i da je od tog zanata, „legalnog, u kockarnicama koje je posjećivao“, zaradio novac, a potom ga ulagao u druge poslove.
Govorio je, koliko je mogao i htio, o aferama zbog kojih je osvanuo na naslovnicama novina, o ličnim porivima da živi drugačije od standarda prihvatljivih državi koju je volio, hapšenjima, poznatim kriminalcima, politici, optužbama za ubistva, novcu… Odgovori podjednako oslikavaju njegove osobenosti i razmišljanja većine kriminalaca Ašaninove generacije. Onih koji su prvi odlazili put zemalja zapadne Evrope da bi se bavili kriminalom, dolazili do novca na svakojake načine, sarađivali s ovdašnjom tajnom policijom, u najvećem broju se vraćali u Jugoslaviju, okušavali se i u legalnim poslovima, a do 2000. godine gotovo svi likvidirani.
Nijedno pitanje nije izbjegao. Mada su prošle dvije decenije, mnogo onog tada izgovorenog, nažalost, aktuelno je i u sadašnjim okolnostima. Kao jedini razlog da javno progovori naveo je potrebu da odgovori na „ogavne neistine koje su novine objavile o meni“. Utoliko je neobičnije, skoro nevjerovatno s obzirom na komične srbijanske aparatčike u posljednje dvije decenije, da autorizaciju jedinog razgovora koji je vodio za medije nije tražio.
„POZITIVNA MAFIJA“
Potrebu države za postojanjem mafije u dužem razgovoru mi je na neočekivan način obrazložio Radoslav Lukić Lule, nekadašnji načelnik centra Državne bezbjednosti u Beogradu, kojem je poslije političkih promjena 5. oktobra 2000. nuđena pozicija šefa DB, ali je on to odbio:
„Čak i kad ne bi postojao kriminal, država bi morala da izmisli kriminalce. Da ih stvori kako bi kontrolisala šta se događa u podzemlju, u zemlji i u inostranstvu, da bi kontrolisala ono što je van domašaja policije. Ako nemaš ljude u toj sredini, kako ćeš je kontrolisati? S njima imaš kontrolu do nivoa koji nije opasan po državu. Nije bezazlen, nije bezopasan, ali nije društveno opasan.“
Nažalost, ovdje se ispostavilo drugačije. Kriminal ne samo što je postao veoma opasan već je i prerastao društvene okvire.
Tokom devedesetih u Srbiji je izvršeno više od 400 ubistava koja su ostala neriješena. Vanredno stanje i hapšenja tokom akcije „Sablja“, koja je uslijedila poslije ubistva premijera Srbije dr Zorana Đinđića 2003, nisu značajno umanjili ovaj poražavajući broj. Optužnicama protiv pripadnika brojnih kriminalnih bandi nakon „Sablje“ obuhvaćeno je tek nešto više od 30 ubistava. Rješavanje ostalih zločina, u kojima su žrtve bili prije svega kriminalci, ali i ministri, političari, novinari, policajci, privrednici, ni pod jednom vlašću nije postalo prioritet.
Prije 20 godina u Srbiji je objavljena knjiga „Kriminal koji je izmijenio Srbiju“, uz prateći dokumentarac „Vidimo se u čitulji“. Svjedočanstvo samih kriminalaca o tome zašto nas je u prvoj polovini devedesetih godina zadesio gangsterski cunami tokom marta će dobiti jasno tumačenje događaja koji su, zbog nerazumijevanja uzroka, često i namjernog iskrivljenog predstavljanja, proteklih 15 godina učinili još surovijim: „Vidimo se u čitulji, 20 godina kasnije.“
Upravo Radoslav Lukić navodi objašnjenje nedaća koje su zadesile Srbiju, a osnovni uzrok naziva promjenom profila mafije u Srbiji devedesetih, kada su uklonjeni skoro svi nekad neprikosnoveni kriminalci čija su ubistva ostala neriješena:
„Recimo, Slavko Mijović je bio prvi ‘komandant’. Razgovarali smo kad su se oružani sukobi u Jugoslaviji zahuktali. Rekao mi je: ‘Lule, ja sam vrlo brzo vidio da to nije nikakav oslobodilački rat. Batalio sam to, digao ruke i vratio se.’ Oni od ranije počeli su da nestaju jedan po jedan – Zoran, Slavko, Sekula… Ozbiljni ‘surčinci’ su se polako povlačili. Onda se izdigao Arkan. A šta je Arkan značio pored Slavka Mijovića? Ništa. Kad se nekoliko većih kriminalaca povuklo, Arkan je ušao u šemu. Ali on je imao drugi mentalni sklop – fotografije u generalskoj uniformi. Čim to vidiš, jasno ti je kakav je lik. Učešće u ratu je kombinovao s pljačkom i bogaćenjem, osilio se i mnogima je počeo da smeta.“
U drugoj polovini devedesetih listom su likvidirani predstavnici generacije koja je kombinovala mafijašku umješnost i popularni „interes države“: Jusa Bulić, Rade Ćaldović Ćenta, Žorž Stanković, Zoran Stevanović, Vule Gojak, Vlada Kovačević Tref, Zoran Šijan, Darko Ašanin…
Lukić je izričit:
„Kad je i Arkan ubijen, isplivao je ‘zemunski klan’. Odakle? Ja ni za jednog od njih ranije nisam čuo, a radio sam u DB 35 godina! Ko su sad oni kad nisu postojali? Kad to analiziram, izgleda da je nekome smetala ‘pozitivna mafija’, to jest mafija koju je država mogla da kontroliše, i zamijenjena je mafijom van kontrole. Pravljen je prostor za nekog drugog. I niotkud se pojavljuju ‘zemunci’?! To, prosto, upada u oči.“
Bivši ministar policije Dušan Mihajlović, koji je izbjegao da dopuni odgovor na ovo, za nastanak nekontrolisanog kriminala, možda ključno pitanje, gledajući u svoje privatne zapise više uzgredno kaže:
„Trebalo bi da imate taj momenat u vidu. Svi su oni, takozvani zemunci, Legija, pojedini političari, DB… dio šire priče.“
Ašanin je ubijen 30. juna 1998. hicima ispaljenim iz automatskog oružja, navodno iz snajpera, što nikad nije zvanično potvrđeno, u bašti svog restorana na beogradskom Dedinju. Počinilac nije otkriven niti je istraga zločina zavrijedila interesovanje javnosti kakvo je bilo uobičajeno u sličnim slučajevima. Iznenađujuće, pogotovo zbog statusa koji je imao ne samo u svom svijetu.
Tek u dvije nepovezane i pomalo čudne priče pomenuti su mogući izvršioci ubistva i eventualni nalogodavac, ali kao iole vjerodostojne nisu potvrđene. Niti su ih policajci smatrali ozbiljnim. Uz sve što se u Srbiji događalo tih godina, rješavanje Ašaninove likvidacije nije bilo prioritet. Ili je, vrlo vjerovatno, okolnosti i detalje smaknuća trebalo ostaviti van zanimanja javnosti i ažurnijeg policijskog angažovanja.
Sa značajnim informacijama i iskustvom kojima je raspolagao, poznanstvima koja je održavao u zemlji i van nje, nesumnjivim uticajem u podzemlju, odbojnošću prema novim mjerilima patriotizma, prijetnjom kakvu je predstavljao za potencijalne i stvarne neprijatelje, moguće i zbog nepoštovanja poslovnih dogovora – njegovo ubistvo je prošlo začuđujuće tiho. Bio je nepredvidiv i, što je nekima predstavljalo trn u oku, preveliki individualista u okolnostima kada je uniformnost postala uslov opstanka. Ašanin tome nije pridavao značaj, ponašao se lagodno, shodno pređašnjim navikama i, što pojedini navode kao važnu okolnost, vremenom sve agresivnije.
O njegovom ubistvu prvi je tek krajem 2011. govorio Milenko Lakić, član jedne od organizovanih kriminalnih bandi iz Republike Srpske, koga je policija BiH tri mjeseca tajno snimala dok je boravio u mostarskom pritvoru. Lakić je zatvorskom cimeru, s kojim je u ćeliji proveo nekoliko mjeseci, ispričao da je ubio Ratomira Spaića iz Istočnog Sarajeva, a da svi griješe pošto misle da je naručilac neko iz Bosne.
„Naručilac je iz Srbije. Spaić je platio da se ubije Darko Ašanin i zato je ubijen“, kazao je Lakić. U priznanju zatvorskom kolegi nije naveo zašto je Spaić platio da se likvidira Ašanin, niti je naveo ko je njemu dao novac da osveti Ašaninovo ubistvo.
Snimci s Lakićevim priznanjem pušteni su tokom suđenja kriminalnoj grupi kojoj je pripadao, optuženoj za više likvidacija. Lakić se, između ostalog, cimeru Mladenu pohvalio kako je slične „poslove“ radio i za Darka Šarića, Jocu Amsterdama, Đoku i Zijada Turkovića, te o danima provedenim pod komandom bivšeg šefa JSO Milorada Ulemeka Legije.
„Nas je sve poslije rata trebalo pobiti. Od nas su napravili 300 životinja… Svi su ljudi potencijalne ubice, ali ja sam naučio da ubijam. Znaš ti koja priča kruži? Ako je nekog nemoguće ubiti, onda zovi ili Kalinića, ili Lakića“, ispričao je cimeru, aludirajući na pripadnika „zemunskog klana“ Sretka Kalinića. Dvije godine prije nego što se o Kalinićevim zvjerstvima išta znalo.
Drugi put, sasvim nezapaženo, Ašaninovo ubistvo pomenuo je Dejan Milenković Bagzi, zaštićeni svjedok na suđenju za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića. Sjećajući se pojedinosti u satima nakon što je Zvezdan Jovanović iz snajpera ispalio hitac u premijera Đinđića, on je naveo da se Dušan Spasojević, vođa „zemunskog klana“, nervirao dok je gledao televiziju i nije bio siguran da je premijer usmrćen.
„Rekao je: ‘Onaj pijani Zvezdan je opet promašio.’ Tad je viknuo da je Zvezdan i greškom ubio Darka Ašanina“, izjavio je Milenković.
Policajci koji su vodili „Sablju“ ne sjećaju se ove Bagzijeve rečenice, niti vide bilo kakvu logičnu vezu između Jovanovića i Ašanina. Sredinom 1998. Zvezdan Jovanović je poslušni pripadnik JSO, u to vrijeme jedinice koja je pod ozbiljnim nadzorom DB, a vođe „zemunskog klana“ još se bave sitnim kriminalom i preprodajom tuđe droge. Eventualna uloga Zvezdana Jovanovića u smaknuću Ašanina mogla bi da se veže samo ukoliko se iza organizacije ubistva nalazio smrtonosni „interes države“ da ukloni neprijatnog svjedoka.
„Istraga Ašaninovog ubistva uopšte nije ni vođena“, tvrdi policijski inspektor iz tog perioda. Iz vrha policije nisu stizali zahtjevi da se na slučaju intenzivno radi, tako da se sve što je učinjeno zapravo svelo na konstatovanje materijalnih činjenica pronađenih na mjestu ubistva. Ali, nije Ašaninovo ubistvo bilo jedino za koje se sa sigurnošću moglo reći da uočljivo ne pobuđuje zanimanje policije.
(KURIR.RS)
