Piše: Emilo Labudović
Mada nije kanonizovana ni božjim ni zemaljskim zakonima, poslednja volja ili želja čovjeka na ivici smrti, izražena kao molba, amanet, testament, makar u našoj tradiciji i kulturi, bila je i još uvijek je moralna obaveza iznad svakog zakona. Čak i u situacijama kada je njeno izvršenje iziskivalo značajan fizčki, organizacioni ili finansijski izazov, poslednja pokojnikova volja ili želja bila je pitanje časti za naslednike, prijatelje i poštovaoce.
A njeno neizvršenje, osim mrlje na obrazu, negdje duboko u svijesti podsticalo je strah od kazne, prokletstva i prezira. Čak i kod agnostika, ovakav postupak nosio je žig porodičnog ili ličnog srama, izolacije i prekora kojem nije bilo opravdanja.
Juče su se navršile 73 godine od smrti jednog od najvećih srpskih, pa i evropskih, slikara akademskog realizma, Uroša Predića. O njemu i njegovom stvaralaštvu rečeno je mnogo toga, ali u njegovoj bogatoj biografiji nekako „ispod radara“ hroničara ostao je podatak vezan za izbor njegovog poslednjeg počivališta.
Naime, pred njegovu smrt, pismom su mu se obratili mještani njegovog rodnog Orlovata, tražeći da im ispuni želju i počine u porodičnoj grobnici njegovih roditelja. Proslavljenog slikara, kojem su sve adrese konačnog smiraja bile otvorene, a u Beogradu ga čekaka Aleja velikana, njihova molba je oduševila u mjeri da je svojim poslednjim zavještenjem ostavio amanet da bude sahranjen u Orlovatu.
Godinu dana kasnije, sav inventar njegovog beogradskog ateljea bio je, kao legat, ustupljen Narodnom muzeju u Zrenjaninu.
Ovaj primjer obostranog poštovanja poslednje volje bolno podsjeća na jedan sasvim drugačiji i suprotan primjer, primjer poslednje volje Rada Tomova Petrovića, pjesnika i Mitropolita, Njegoša. Prije nego se preselio u vječnost, Njegoš je svom narodu, kao poslednju volju, ostavio amanet da bude sahranjen u kapeli na Lovćenu.
„To je moja potonja želja, koju vam ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju veru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostavit pred proklestvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost ostavljam vami na dušu“!
Od časa njegovog upokojenja prolazi, evo, stosedamdeset i peta godina, a on još ne počiva u kapeli (jedini mitropolit u Pravoslavlju sahranjen van crkvenog objekta), njegov amanet je i dalje neispunjen, a nad plemenom njegovim „koje snom mrtvijem spava“ još uvijek stoji teško prokletstvo. Prokletstvo čovjeka koji je, i duhom i položajem, bio pravi i prvi Božji izaslanik, prokletstvo nad narodom koji je institut „poslednje volje“ držao u samom vrhu svog običajnog prava i moralnog kreda.
Izvađeno iz ovog, jedino odgovarajućeg, konteksta i prebačeno u prljavi brlog dnevne politizacije, pukog inata i nadgornjavanja, „potonja ura NJegoševa“ umjesto da, kao i svaka očeva smrt, izmiri i ujedini porodicu, jedno je od onih pitanja koja duboko dijele Crnu Goru i drži joj oko vrata omču bratske mržnje i nepodnošenja. Njeno ispunjenje, bez obzira na prokletstvo, Njegoša ni za jotu ne bi učinilo većim, ali bi zato služilo na čast i ponos nama koji se, bez ikakvog moralnog prava, kunemo njime i njegovim imenom. Sve do tada, Njegoš će i dalje biti „sirak tužni, bez iđe ikoga“!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
