Piše: Čedomir Antić, istoričar

 

U vreme imperatora Decija živeo je u Napolju legionar Nikon. Majka mu je bila hrišćanka, ali iako poučen veri Hristovoj, Nikon je ostao neznabožac. Budući u carskoj službi, ovaj legionar pošao je u rat, a majka ga je savetovala da u teškom času prizove ime Hristovo. Nikon tako učini, a njegova kohorta preživi i pobedi. Zadivljen tim čudom Nikon otplovi za Kizik u Maloj Aziji. Tamo ga je krstio episkop Teodosije, koji ga je posle raznih hrišćanskih podviga rukopoložio za episkopa. Nikon se kasnije vratio u Napulj, a neko vreme potom sa učenicima je prešao na Siciliju. Uhvaćeni u vreme progona Nikonovi učenici su pogubljeni, a on je strašno mučen do smrti. Nakon pogubljenja činio je mnoga čuda zbog čega je i posvećen.

Davnih godina zavetovao sam se da ću kada Crna Gora postane slobodna slaviti kao drugu slavu svetitelja na čiji dan se to dogodi. Nisu retki Srbi koji slave dva puta godišnje. Obično to čine da bi sačuvali spomen na pretke ili rođake čija se loza ugasila. Smatrao sam da pitanje slobode i demokratije u Crnoj Gori zaslužuje takvu odluku.

U izvesnoj meri, to je bio i lični dug. Naša generacija svedočila je o teškoj sudbini Crne Gore i, u daleko većoj meri, srpskog naroda koji u njoj živi. Stavimo na stranu ranije odnose Srbije i Crne Gore, ali Srbija je decenijama zapostavljala srpski narod u ovoj zemlji i svesno ili ne podržavala političke snage koje su delovale protiv njenih interesa i na štetu celokupnog  Srpstva. Srbija je ključno pomogla uspostavi Đukanovića i Bulatovića i Đukanovića samog. Podržala je Đukanovićev režim u trenucima njegovih kriza (2002, 2003, 2013, 2016 i 2017), kasnije je većinska Srbija podržavala uglavnom iste one snage koje su i donele ovako loše odnose dve države i teške prilike u kojima se nalazi srpski narod.

Nakon loših iskustava sa SNP-om, u vreme kada je ova partija predvodila opoziciju Đukanoviću, posle tolikih ličnosti i stranaka koje su promovisali dualni identitet a onda nepogrešivo radili protiv Srba i Srbije, nakon Krivokapićeve prevare, izjava da bi srpska omladina trebalo po Trazijama da nosi Dritana Abazovića, danas imamo novu istovetnost. Svedočimo joj svaki dan. Od insistranja na nezavisnosti Kosova, preko sistematskog nespominjanjanja srpskog naroda i Srbije, zloupotrebe navodnog genocida u Srebrenici, , do  sladostrasnog istrajavanja na sankciji Rusiji  – za šta  sve zajedno predsednik države Crne Gore po ustavu nije nadležan – pa sve do sitnica kakvo je inatlijsko takmičenje maloletnog Boleka u Beogradu, pre dvadeset godina, nakon koga je „dokazano“ da Crna Gora ima ljudske potencijale za nezavisnost pa je mladi vunderkind, u deleganciji tri škole koje su pobedile tri škole iz Srbije, išao na poklonjenje Đukanoviću, koji tada nije bio „prevaziđeni“ političar.  Sve govori u prilog tezi da se istorija „ponavlja“. To se dešava samo onda kada „lekcija“ nije naučena.

Građani Crne Gore su glasali, i to naravno nije sporno. Nije problem ni u činjenici da su srpske stranke podržale kandidata Boleka, one imaju pragmatičan interes da to urade. Deo tog pragmatizma je i potreba da javnosti Srbije bude dokazano da u Crnoj Gori ustvari više nema dulanog identiteta. Crnogorski nacionalni identitet je danas nažalost podeljen na dva ekstremistučka krila: na prve koji bi Srbe da proteraju ili pobiju i druge koji bi da ih asimiuju. Jedni se srpskom narodu mršte, drugi se osmehuju, ali i jedni i drugi bi da ujedu – ako je moguće za aortu.  Nekada su ljudi dualnog identiteta negovali oba, danas jedan praktikuju a drugi spomenu tek da bi ga negirali.  Za mene, naravno to nije nikakav problem – živim u Srbiji. Nevolja je što, bez obzira na dubinska osećanja srpskog naroda u Srbiji i nesumnjive većine u Crnoj Gori, politička elita u obe države velikom većinom – iz sasvim različitih razloga – smatra da je neuspeh srpskih stranaka da uđu u vlast u Crnoj Gori nešto dobro i progresivno, a  da će crnogorski front protiv Srbije i srpskog naroda doneti napredak odnosima dve države. Slušam te gluposti, tokom protekle dve sedmice,  od velike većine sagovornika po televizijama.  Znam da će, za mesec ili dva – godinu ili dve, nastupiti razočaranje. Uslediće nova nezainteresovanost, a potom i potraga za sledećim prevarom.

„Zločinac i žrtva se traže.“ – to je nekada bio zaključak sa prvog predavanja na predmetu sudska medicina. Vuk i ovca su povezani – u tome nema sumnje. Zato je moja decenijska borba sve više okrenuta Srbiji. Srpski narod u Crnoj Gori se ujedinio oko svoje stranke i koalicije, ko nije do sada razumeo, neka se drži Guzatog Ratluka, neka se raduje „Evropi“ sa stručnjakom čiji mu je dvojnik iz Srbije pre petnaest godina ponudio 1000 evra ako glasa za tupog Kena poreklom iz Plužina.  Moji sinovi će dočekati da Srbi dobiju ravnopravost u Crnoj Gori ili svoju državu na njenim ruševinama, oni će taj dan slaviti kao drugu slavu uz Svetog Arhanđela Mihaila. Ja sam izabrao da slavim i Sv. Nikona, zato što je tog dana sa poslednjeg uporišta vlasti otišao Milo Đukanović.

Pao je tiranin, drugi u mom životu čijem sam padu doprineo.

Poražen je Zli, ali nije pobeđeno Zlo.

Tagovi