Piše: SIBIN
Polemički se pokačiše novocrnogorski de Sosir (čitaj: dr. Čirgić), i p(j)esnik među političarima, Danilović Goran.
Prema prvom drugi je „duhovit kao ćuskija“, prema drugom, prvi je naučnik čiji rad dobacuje do Belvedera ili najdalje eto tu do Meteriza.
Nek se malo, je l’ da, zagužvalo i na tom terenu, dakle, između nauke & poezije, jer jedna drugu nikako ne razumiju: čemu pjesnik u hladno-racionalističko, naučno i programersko vrijeme, a naročito čemu lingvista, ili analitički filozof koji na tragu Vitgenštajna, misli jezik njim samim, u doba elektronske pismenosti.
Nisam naučnik, ni pjesnik, ali sam razumio toliko da je Čirgić Daniloviću rekao da se džaba brijao (ne ispod pazuha), a ovaj njemu da i pored frizirane bradice opet nikako ne uspijeva da makar nakratko zaliči na intelektualca, što mu, dabome, ne smeta da bude dobro plaćen novcem iz budžeta za rad koji Goran smatra da je nepotreban, budući da se uporedno obavlja u Nikšiću, iako mu sve to nije ni meta ni inspiracija.
Kako Čirgić izgleda (sa ili bez bradice) ne bih znao reći, Gorana odavno nisam sreo i teško da bih ga prepoznao jer sam se u međuvremenu mnogo promijenio.
No, i pored toga obradovah se njihovoj polemici, u kojoj je svoj pisani trag ostavila i poetesa Vuković Aleksandra, koja je poistovijetila – vlast i moć. Eto, toliko se ona razumije u duh demokratije. Ili, možda se baš razumije a na meni je krivica što sam postromantičarski klipan, i pored poprilično zavidnog poznavanja Ničeove misli.
Dopisuj te se, radujemo se vašoj – javnoj mudrosti dok transparentno upotrebljavate um koji je na opšte nam dobro!
