Piše Emilo Labudović
Minut do dvanaest je, kolokvijalno, poslednji rok da se nešto uradi da valja. Sve poslije toga je zaludnja rabota. Vrijeme se, osim u pesmama („ne mjerim više vreme a sate“) mjeri časovnicima ili „po vrelom sunčevom hodu“, i to kad je poslednji minut za nešto može se vrlo precizno odrediti.
Nekad su časovnici bili rijetki, skupi, privilegija pojedinaca i svojevrstan statusni simbol. U međuvremenu, nakon što je pređen pun krug od onih „sunčanih“ pa do najmodernijih, digitalnih, zahvaljujući Japancima, Koreancima i Kinezima, časovnici i sve sprave za mjerenje vremena dovedene su do nivoa trivijalnog potrošačkog dobra, dostupnog i najsiromašnijima.
Ali, u tom potrošačkom srozavanju i obezličavanju satova, zahvaljujući najviše Šajcarcima, ostao je jedan segment u kojem su oni i dalje visokocijenjeni i nedostupni osim šačici slavnih i prebogatih. Vrtoglavih cijena, pozlaćeni, opremljeni dijamantima, gromoglasno reklamirani, postali su stvar prestiža i slikovito svjedočanstvo socijalne pozicije imaoca.
Te „mašine“ koje su više znak i dokaz nego mjerioci vremena, imaju oni koji imaju. Ali, za razliku od bogataša, proslavljenih sportista, glumaca, pjevača i ostalih, koji nemaju obavezu dokazivanja porijekla svog bogastva, političari i drugi nosioci prerogativa vlasti nemaju taj luksuz. Oni moraju da javnosti objasne otkuda im časovnik(ci) čija vrijednost često prevazilazi njihove ne samo godišnje prihode. Tog „usuda“, evo dopao je bivši sve i sja u Crnoj Gori, Milo Đukanović.
Priča o Milovim satovima nije od juče. Pričalo se, pisalo se, prijavljivalo se… ali je sve to ostajalo „ispod radara“ ASK i zakonske procedure. A za sve to vrijeme Milo ih je nosio i pokazivao bez ikakvog zazora. I sad, odjednom, otkrivena „topla voda“ i ASK „konačno utvrdio“ da Milo ima kolekciju satova vrijednu… ko zna koliko, ali u svakom slučaju mnogo, mnogo vredniju nego što je on mogao da zaradi svojom „bijednom“ predsjedničkom i premijerskom platom. ASK je „vruć“ krompir prebacio u dvorište tužilaštva, a hoće li to mrdati dalje… e, to je već kao ono sa Đeknom.
Šta god i kako god da bude, ovaj „slučaj“ neke stvari neće pomjeriti s mjesta. Prvo, akcija je zakasnila decenijama, jer Milo ove satove ima od poodavno i svi oni pokazuju da je podne davno minulo. Drugo, jesu satovi skupi rariteti, ali, da ima ASK i da ima države, Milo bi imao obavezu da dokaže otkud mu mnogo toga i skupljeg i bizarnijeg, počev od one kuće pod Goricom pa dalje. Četvrto, mada se očigledno ne dokazuje, i da nadležni sud „dokaže“ Milovu krivicu, postoji li način da mu se satovi oduzmu? A i ako mu ih oduzmu, kuda sa njima: u neki muzej, na javnu aukciju ili u neki trezor u podrumu Centralne banke (ona bratova teško da bi došla u obzir)?
I neka mi bude oproštena ova simplifikacija, ali sve ovo liči na onaj slučaj sa jednim od najozloglašenijih svjetskih mafijaša, Al Kaponeom koji je, nakon što mu se nijesu mogla dokazati brojna ubistva i paljevine, na kraju osuđen – za utaju poreza. Ili, prevedeno na ovaj slučaj: neka Mića vrati svoje teškom mukom stečene satove, sve drugo će mu biti oprošteno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
