Piše: Vladimir Đukanović
Pokušaj obojene revolucije je propao. To samo još uvek nije jasno ekstremno zadojenim likovima, ali suštinski svako makar malo racionalan shvata da je sa tim ludilom gotovo. Naravno, posledice su jezive, od urnisane ekonomije, preko ozbiljno iskopanih rovova među ljudima, tinjajućeg nezadovoljstva, pa čak i užasne mržnje koja je preovladala. Da se razumemo, ne mislim da imamo podeljeno društvo, već imamo isfrustriranu i ekstremno mržnjom zadojenu manjinu koja ne želi da shvati da ogromna većina ipak ne prihvata ono što manjina zagovara.
No, kako u burnim situacijama mulj ispliva na površinu, tako sada kada se bura stišava mulj pada na dno. Pošteno govoreći, vlast je odnela pobedu, no postavlja se iskreno pitanje ko je to za vlast tu pobedu doneo i to je ujedno razlog što želim da se obratim pre svega funkcionerima vlasti. Uvažena gospoda, čast izuzecima, moraju da shvate da su oni najmanje doprineli toj pobedi. Pobedu je odneo običan član, odnosno tzv.pešadija Srpske napredne stranke, koja je u najgorim mogućim vremenima po samu stranku, a to su periodi kada je svaki član mogao da očekuje da će neko da mu zakuca na vrata i da iz čista mira zapuca kako na njega, tako i na njegovu porodicu, jer je lov na članove vladajuće stranke bio skoro pa slobodan.
Šolakove medijske trovačnice odrađivale su posao tako što su ciljano navlačili mržnju na svakog ko bi se usudio da podrži Vučića i SNS, prikazivani smo kao ubice, zlikovci, kriminalci, te je sasvim bilo normalno, opravdano i očekivano, da nas narod juri i jaše po ulicama, baš onako kako je to umislio Jovo Bakić kao univerzitetski profesor. Ipak, uprkos tome što su nam spaljivali prostorije, što su nas premlaćivali, pokušavali da ocrne na svakom koraku, sprečavali nas da se krećemo slobodno, naši članovi nisu poklekli.
Zadivljujuće je to kako se nisu uplašili, kako su poslušali pozive predsednika Vučića da mirno se suprotstave ludim ljudima koji su želeli da ih pobiju. Ta predivna mirnoća običnog člana SNS, tog lojaliste, pešadinca, koji je svestan da sa druge strane na njega kidiše osoba koja bi ga najradije živog spalila, ali gde naš član shvata da je i taj što mu zlo želi zapravo njegov sugrađanin, te mirnoćom pokušava da ga urazumi, to je ta suštinska pobeda. Pobedu nije ostvario funkcioner SNS, već običan član koji se nije uplašio, već je verujući u ideju, mirno i hrišćanski, stao u odbranu od nekrsta i monstruma. Zato taj običan član SNS, taj koji je noći proveo u tzv.Ćacilendu, tom simbolu otpora bezumlju, on je istinski pobednik.
On zaslužuje svako moguće poštovanje i njemu mora da se pokloni svaki funkcioner SNS. Duboko se klanjam svakom od njih. Nedostojan sam njihove podrške, jer to što su oni učinili za svog predsednika, za stranku, a najpre za otadžbinu, nešto što nikada nijedan politički funkcioner nije učinio, niti bi smeo da učini. Ti ljudi, čista srca i duše, nisu se predali kada je sve delovalo da je izgubljeno i da će nas obojena revolucija pregaziti. Naprotiv, ostali su mirni, jer su bili svesni da svako zlo, pa i ovo što je tako ludački okrenulo njihove najbliže u familije, komšije, rođake, mora da prođe.
Shvatiće narod kakva je to zabluda bila. Oni su smireno razgovarali sa onima koji su u nekom momentu do te mere poludeli da ih je mržnja pojela. Danas im se ti izvinjavaju, prilaze im i traže oproštaj. Znam to po sebi, jer svaki dan to doživim. No, njihova upornost, ta istinska hrišćanska nepokolebljivost i svakako vera u ono što čini predsednik Vučić, dovela ih je do toga da danas smirujemo strasti i da ponovo postajemo normalna zemlja. Naravno, uvek ćemo imati ekstreme, ali jednom je moralo sve da pukne, da dođemo u fazu kolektivnog ludila, no Bog nam je dao i one što umeju sa tim da se nose i koji će zapravo to ludilo smirivati. To su bili obični članovi SNS koji nisu mržnjom uzvraćali na mržnju, već ljubavlju i pruženom rukom.
Ono što me zabrinjava je činjenica da je posle ovog strašnog napada naša vojska iscrpljena. Ona jeste pobednička, baš kao što je bila i naša slavna vojska 1918.godine, ali je bila iscrpljena i desetkovana. Bogu hvala, ovde ljudskih žrtava nije bilo, no bilo je strašnih psihičkih maltretiranja. Posle ovoliko vremena, dobro je da još uvek možemo racionalno da razmišljamo. Mnogi naši slavni junaci posle 1918.godine postali su prosjaci, radili su za bedne nadnice da se prehrane, a žrtvovali su sve za otadžbinu. Sudbine jedne Milunke Savić je najbolji primer.
Plašim se samo da vojska koja čini SNS, taj naš običan član koji srce daje za tu stranku i predsednika Vučića, ne bude slične sudbine. Da opet doživi da ga tamo neki predsednik opštine ili gradonačelnik ni ne pogleda. Plašim se da opet ne gleda nepravdu, baš kao i naši junaci posle 1918.godine, gde se neka klika nemilice bogati, a oni koji dadoše sve od sebe, pa su čak i život bili spremni da daju, ostaju na margini da jedva krpe kraj sa krajem. To se ne sme dozvoliti. Ukoliko se to dogodi, onda će ova pobeda biti slabija i od Pirove pobede. Zato i pišem ovo kao upozorenje raznim funkcionerima i funkcionerčićima vladajuće stranke, jer moraju da shvate da nije bilo običnog člana SNS, oni danas ne bi postojali. Odnosno, možda bi, po starom dobrom običaju, prišli novim pobednicima.
Mislite o tome dragi Srbi!
