Piše: Emilo Labudović
Da li zbog hapšenja onog Jovanića, jednog od najvećih hohštaplera među sudijama, prema kojem čak i „teta Vesna“ djeluje kao Majka Tereza, ili zbog nezbora Mila Đukanovića sa njegovima iz Skupštine (zbog čega je dužnosnica predsjednice iste morala da se, navrat nanos, žestoko uneredi u Poslovnik), uglavnom gotovo da se niko u ojađenoj Crnoj Gori nije „dosjetio“ da je danas – Dan pobjede! One najveće u protekla dva vijeka, pobjede čovječanstva nad najgorim čirom ikad izraslim na njegovom tijelu – fašizma, i podvarijante mu – nacizma. Da „zaborav“ nezaboravnog bude kompletan, pobrinula se ona Popa koja je sa Cetinja, koje, još uvijek nosi, Orden Grada – heroja baš zbog te Pobjede (koja, ako ne gramatički a ono sudbinski, zaslužuje veliko slovo), ispred prigodnog tepiha od cvijeća, „popujući“ je da je danas – Dan Evrope. O Pobjedi – ni slova.
Naravno, niko ne spori evropski „rođendan“, ali baš bih volio da mi neko kaže na šta bi Evropa danas izgledala da nije bilo Pobjede, plaćene sa preko 50 miliona žrtava, od čega više od 20 miliona – ruskih! A i kalendarski, Pobjeda je bila prije i, po logici stvari, morala bi da ima prednost. Ali, pod providnim izgovorom kako neće da slave zajedno sa Rusima, osvjedočenim agresorima, ravnim fašistima, Evropa se definitivno ratosiljala Pobjede. Time se, u najgorem obliku, ostvarilo proročanstvo ruskog maršala Žukova koji je, ulazeći u fašistički Berlin na čelu Cvenoarmejaca, rekao: „oslobodismo Evropu fašizma, ona nam to nikad neće oprostiti“! Tada poražene imperije, a danas „većinske vlasnice“ Evrope, žestoko naplaćuju „grijeh“ ruskih oslobodilaca, izjednačavajući Rusiju, i verbalno i faktički, sa Hitlerovom, Musolinijevom, Petenonovom i Frankovom Evropom.
Uz Rusiju koja se još uvijek nije odrekla svoga prava da slavi i sjeća se stravične golgote koju je prošla dok nije fašizmu stala na vrat, danas je bila još samo Srbija koja je, takođe, visokom cijenom platila fašistički „Drang nah Osten“. Putinova izjava da Rusija i danas u Ukrajini vodi rat protiv fašizacije njenog neposrednog okruženja, „pokrivena“ je montiranim scenama užasa u opkoljenim ukrajinskim gradovima. Oni koji bi svojim mrtvima, djecom pogotovo, posvjedočili istinitost ove izjave, žrtve su onog dijela Ukrajine čijim suama svijet ne vjeruje. Ali, tako je od kako je svijeta i vijeka, rekli bi naši stari. Sjetimo se samo Srebrenice.
I Crna Gora se, sasvim očekivano i do bola predvidivo, takođe odrekla – sebe. I svojih 247 Narodnih heroja koji su antifašizmu dali najviše što živ čovjek može da da. I Cetinja, koje je danas Orden Grada heroja zamijenilo cvetnim tepihom. Umjesto prkosa proslavljene i prkosne Cetinjanke, Jelene Ćetković, sa Cetinja je danas, ćutanjem, fašizmu „prkosila“ Oana Kristina Popa, ali samo „fašizmu“sa ruskim predznakom. O onom evropskom, u kojem je, uostalom, u značajnoj mjeri učestvovala i njena zemlja – ni slova. Kao što ni riječ ne rekoše ni ovdašnji „zakleti antifašisti“ koji nikako da se opredijele između Evrope koju su nekad oslobađali i Evrope koja ih dana kupuje i ucjenjuje.
I tako, izgleda da se istorija uvijek i iznova ponavlja. Doduše, uvijek u gorem izdanju i sa novim nosiocima zla. Lekcija, očigledno, nije naučena, a neznalice uvijek ponavljaju. Posipajući pepelom zaborava krv i humke onih na čijim je kostima sazdana, današnja Evropa se toplo preporučuje za novo posrtanje. Jer, ako je onaj nadrogirani Zelenski paradigma antifašiste, onda i ne zaslužujemo ništa bolje.
Živjela Pobjeda (sa velikim P), živio Dan Pobjede, makar se slavio samo u Moskvi i Beogradu. A teško onima koji ne čuju pobjedničke trube sa Crvenog trga.
Ovaj vojnik koji podiže crvenu zastavu na Rajhstag je ukrajinac.
Ukrajinci su, a ne rusi, oslobodili Beograd od njemaca.
Peciznije, ukrajinci i crnogorci. Nijesu rusi i srbi!
Tim istim ukrajincima i crnogorcima srbočetnici i ovo staro laprdalo danas pripisuju fašizam?!