Piše: Emilo Labudović
„Slava i moć su preteško breme, i nemaju svi leđa za njih“! Sjetih se ove stare latinske sentence čitajući kako su još jednog, ne tako slavnog i ne tako moćnog, ali u njegoj glavi i poimanju realnosti – premoćnog, priveli da, konačno, položi račun. Multipraktik političar, ministar i sportski radnik, jedan od onih koje je „veliki šef“ delegirao da u njegovo ime (često i za njegov raun), demonstrirajući svoju ograničenu ali ipak vidljivu, šire famu o njegoj neprikosnovenoj, skoro pa božanskoj, moći, priveden je tamo gde se dijeli pravda. Možda ne ona prava i nepodmitljiva, ali ipak pravda.
U društvima kakvo je ovo naše, gdje se funkcionalna moć začas pretvara u ličnu i gdje se stvarna ovlašćenja koja proizilaze iz popisa prava i obaveza „mjesta“ koje se pokriva začas bace pod noge, primjer uspona i pada „privedenog“ nije nikakav izuzetak. Naprotiv, moglo bi se reći da je to poslovično pravilo koje govori da oni koji, dok se penju uz hijerarhijski stub vlasti (i moći) ne razmišljaju o tome kako će sići s vrha, obavezno strmopizde u bezdan, pravni, moralni i svaki drugi. Jer, vrhuška moći, oni koji su decenijama vedrili i oblačili državom, kad kola krenu niz brdo prvo odbacuju one sitnije šrafove i točkiće. A „privedeni“ je bio tu negdje oko rude.
Nijesam vaspitavan i ne volim da se seirim i likujem nad tuđom nevoljom, pa ni nad privođenjem „privedenog“, ali bih volio da, ako je već kasno za bivše, makar ovi dejstvujući nosioci moći kod svake svoje odluke i upotrebe moći, imaju na umu njegov primjer, let „bijelog orla“ i njegov strmoglavi..Jer, davno je rečeno da „sila može sve što hoće, al’ ne može dokle hoće“!
Poželjno je i očekivano, da ne kažem – moralno i normalno, da nosioci državne moći raspolažu osnovnim znanjem o resoru koji pokrivaju. Ali, kad je riječ o vremenu koje je iza nas, vremenu u kojem direktna veza između znanja i zvanja i nije bila obavezna, privedeni, a i mnogi drugi, bili su „eksperti“ za više oblasti. No, ni to ne bi bilo toliko katastrofično da su on i njegove kolege, prije svega i iznad svega, bili LIČNOSTI.
A pod tim pojmom ne podrazumijevam ličnost kao opštedruštvenu prepoznatljivost već ličnost u punom značenju te riječi.
„Ličnost je jedan od temeljnih pojmova psihologije i odnosi se na neponovljiv, relativno čvrsto integrisan, stabilan i kompleksan psihički sklop osobina koji određuje karakteristično i dosledno ponašanje individue“, udžbenička je definicija ovog pojma.
Moj đed Mihailo bi to sveo na jednu prostu rečenicu: „biti čovjek svuda i na svakom mjestu’!
Jednom su hodajućeg sveca, blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, upitali šta je to ličnost. Bez razmišljanja, sveti je odgovirio: „Teško me pitaš, ali kad me već pitaš, da ti kažem: biti ličnost znači PLIVATI UZVODNO! NIZVODNO PLIVAJU SAMO LEŠEVI! Nikad nije bila teža i strašnija matica nego što je danas i mnogo je teško plivati uzvodno. I ko bi bio lud da pliva uzvodno ako ne želi da stigne do izvora? A na izvoru su istina i Isus Hrist“!
Biti ili ne biti čovjek koji je prije svega „ličnost“ stvar je ličnog izbora. Svi imamo šansu, stvar je samo u spremnosti da se taj teret nosi, bez obzira na cijenu. Mnogi, na žalost, nijesu spremni za tu vrstu žrtve jer su „slava i moć preteško breme“, a plivanje nizvodno često znači, makar za izvjesno vrijeme, određene benefite. Ali, prije ili kasnije, spozna se ona Patrijarhova istina da „nizvodno plivaju samo leševi“. Oni pravi i oni moralni.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
NIZVODNI PLIVAČ
ZIV I SLOBODAN !!!
Dragi EL, ne vaze više
ni fizički, ni pravni,
ni moralni zakoni.
Ni narodna mudrost,
ni mudrost Mudraca.
Ništa nije kao što bi
MORALO biti.
DOKLE ?
PITANJE JE SAD.
(I ne samo u drzavi Danskoj )