Lijekovi za mršavljenje kao što su Ozempik i Vegovi kod nekih ljudi daju izuzetne rezultate, dok kod drugih gotovo da nemaju efekta.
Novo istraživanje naučnika sa Univerziteta Stanford sugeriše da bi razlog mogao da leži u genetici, odnosno u određenoj genetskoj varijanti koju nosi dio populacije.
Studija je otkrila zašto pojedini pacijenti ne reaguju na lijekove koji djeluju putem hormona GLP-1.
Genetska otpornost na lijekove
Naučnici su ustanovili da osobe sa određenim genetskim varijantama, za koje se procjenjuje da ih ima oko 10 odsto populacije, ne ostvaruju očekivane koristi od lijekova za dijabetes.
Prema riječima stručnjaka, te varijante izazivaju neobičan i još uvijek nedovoljno razjašnjen fenomen koji istraživači nazivaju „otpornošću na GLP-1“. Kod ovih osoba nivo hormona GLP-1, koji pomaže u regulaciji šećera u krvi, jeste povišen, ali je njegov biološki efekat znatno slabiji.
Još nije poznato da li ove genetske varijante utiču i na gubitak tjelesne težine kod osoba koje koriste lijekove poput Ozempika i Vegovija, koji se danas sve češće propisuju za liječenje gojaznosti. Za tretman gojaznosti ovi lijekovi se uglavnom daju u većim dozama nego za dijabetes.
Desetogodišnje istraživanje
Analiza, koja je trajala deset godina i uključivala eksperimente na ljudima i miševima, kao i podatke iz kliničkih ispitivanja, objavljena je u naučnom časopisu Genome Medicine.
Tim sa Stanforda godinama je proučavao ovaj fenomen, a rezultati su ih toliko iznenadili da su se konsultovali sa stručnjacima širom svijeta.
Istraživanje je bilo fokusirano na regulaciju nivoa šećera u krvi i pokazalo je da osobe sa ovim genetskim varijantama ne mogu da snize nivo glukoze jednako efikasno kao osobe koje ih nemaju.
Naučnici su proučavali dvije genetske varijante koje utiču na enzim poznat kao PAM, koji aktivira niz hormona u organizmu, uključujući i GLP-1.
„Pretpostavili smo da će se problem sa ovim enzimom odraziti i na druge biološke procese koji zbog toga neće funkcionisati kako treba“, izjavila je jedna od vodećih autorki studije Ana Glajon.
Rezultati potpuno suprotni očekivanjima
Tokom istraživanja odrasli ispitanici sa genetskom varijantom i oni bez nje popili su rastvor šećera, nakon čega im je tokom naredna četiri sata nivo šećera u krvi mjeren na svakih pet minuta.
Rezultati su bili potpuno drugačiji od onoga što su istraživači očekivali.
„Osobe sa ovom genetskom varijantom imale su povišen nivo hormona GLP-1“, rekla je dr Glajon.
Međutim, iako su imali više GLP-1 u krvotoku, nijesu pokazivali jači biološki odgovor.
„Nijesmo vidjeli da im nivo šećera u krvi opada brže. Bilo je potrebno više GLP-1 da bi se postigao isti efekat, što ukazuje na to da su otporni na njegovo djelovanje“, objasnila je.
Tim sa Stanforda zaključio je kroz niz ispitivanja da je ovaj fenomen specifičan za lijekove koji djeluju preko GLP-1 receptora.
Dr Glajon smatra da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se bolje razumjelo na koji način genetika utiče na različite reakcije pacijenata na ove lijekove i zašto pojedini ljudi na njih veoma slabo reaguju.
Ipak, naučnici još nijesu uspjeli da precizno objasne zbog čega su osobe sa ovim genetskim varijantama otporne na dejstvo GLP-1.
„To je pitanje od milion dolara“, zaključila je dr Glajon.
(B92)
