PISMO SEBI

Piše: Emilo Labudović

Milion puta sam obećao sebi da više neću jer se nema kome, jer je uzalud i jer je to sizifovsko guranje kamena, šaputanje gluvima… i da je sve što sam napisao, iz najboljih namjera i najdubljih poriva, samo sijanje pepela niz vjetar. Ali, kad god sam zaista htio da odustanem, negdje iz dubokog zdenca sjećanja, začuo bih astmatični uzdah pokojne babe i njeno: „ja rekoh što je do mene, a vi kako vam drago“! I poput one „otporne Mišel“ iz serije „Alo, alo“, govorila je samo jednom. I nikada, kad god bi se njeno upozorenje pretvorilo u naše kajanje, nije nas prekorila onom otrcanom frazom „jesam li vam rekla“!

Tragom tog njenog „nauka“ ni ja ne želim da prekorijevam bilo koga, tim prije što ni svaka moja pisanija nije kipjela od previše pameti. Ali, zato, hoću da pitam sebe kako li je njima, onima koji bi da me, sa sve „mojima“, nema ni u rodoslovu i sve nas do jednog potovarili na traktore? Šta bi oni kad bi ostali sami? Jer sve njihove želje se svode na jednu: da nas, i svega onoga što nas oličava i definiše, jednostavno nema. Ili da svežemo jezik, pognemo glave i da se živi ne čujemo. Jer, Picula prijeti da će prije dvogrba kamila kroz iglene uši nego mi Srbi i oni sa nama Srbima u njegov „raj“, izem mu raj. NJegovo danonoćno baljezganje strašno me podsjeća na vic o Staljinu i njegovoj školskoj ljubavi. Naime, sretne Staljin svoju Svetlanu nakon toliko godina i zapita je koju bi želju htjela da joj ispuni sada kada je dovoljno moćan za to. „Koba, reče Svetlana, otvori granice bar tri dana“! Koba pogladi brkove, nasmiješi se i reče: „Svetlana, Svetlana, ostala si ista, opet bi htjela da ostanemo sami“! I Pici sa sve „kalašnjikovim“ bi htio raj bez nas remetilačkih.

E, sad, kad bi onaj Picula sa prijateljima, upro svom svojom „briselskom“ snagom i ostavio ove domoljube bez nas, sa kime bi oni onda „rujno vino pili u potaji“? Sa Ibrahim – agom? Neće da može, jer to njemu vjera ne dopušta (osim krišom, naravno). Sa Nikom od Malesije još teže, jer se on odnedavno primio na američki viski, i to onaj iz Lenglija. A tek sa Piculom se čaše ne bi dizalo jer on uglavnom preferira „gemištek“ i „cviček“, a time ovdje ni usta ne bi plaknuli. Kako god da obrnu, bez nas im se ubrzo ne bi ni pjevalo ni plakalo, ni u sitno kolo ulazilo. Pa zašto bi onda da nas nema?

Ovo pitanje postavljam sebi, a ne njima. Mi njih ne mrzimo i ne odričemo ih se. Jer, krv su naše krvi i naš su rod, čak i po „babine linije“. I zato pitam sebe, a ne njih, po kojoj si im to rodovskoj grani onaj Piculičić od tamo i ovi neki ovamo bliži od nas, kad su nas do juče u istoj kolijevci njihali i kad smo istu sisu hraniteljicu sisali? Razumijem i da su plaćeni, ucijenjeni, da mrziju vuku još odavno, ali pitam sebe, a ne njih: koja je cijena bratske sloge? I kako to da do njihovih ušiju prije dopiru glasovi od „preko“, glasovi isljučivosti, netrpeljivosti, šovinizma i sve otvorenijeg fašizma. I kako to da su nam opet „braća“ oni koji su nas svako malo gazili čizmama i zasipali bombama, a glavni krvnici oni koji su nam uvijek priticali u pomoć, u volji i nevolji? I ako ikad odgovorim sebi na ova pitanja, nikad neću reći ono „jesam li vam rekao“!

I dok ispisujem ove redove sjetih se one anegdote sa jednog političkog skupa na kojem je grlati govornik ubjeđivao okupljene seljake da će im, kad on bude vlast, donijeti meda i mlijeka. Ćute seljaci, slušaju i odmahuju glavom, kad se usred te govorancije sa obližnje livade njakanjem oglasi magarac. „Utišajte tog magarca“, povika jedan iz mase. „Kojeg“, kao iz topa odgovori drugi. I, kažem ja sebi, vrijeme je da neki magarci zaista utihnu. Evo, ja prvi hoću.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)