PIŠE: Emilo Labudović
Što me manje drže noge i ramena, to sve češće prtim preteško breme uspomena pod kojim klecam staračkim korakom, a pogled unazad, kao lancima, drži želju da se iskorakne i konačno izađe na vrh i odatle sagleda perspektiva i mogućnost izlaza. A svemu čega se prisjetim pronađem sjenku koja se nadvija nad dane današnje, i često se zapitam jesmo li uopšte mrdali iz onih vremena ili smo, poput onog filma „Dan mrmota“, prinuđeni da jedan te isti dan preživljavamo iznova i iznova.
A ovo što nam se dešava često me podsjeti na jedno drago lice iz mog djetinjstva. Lice koje je bilo neka vrsta maskote sela; jedan od onih „oriđinala“ koji su svojom „originalnošću“ bila znak ne samo svoga vremena. Tada niko nije znao tačnu dijagnozu njegove „originalnosti“, a i malo koga je, uključujući i njegovu porodicu, interesovala. Nas djecu pogotovo. Nama je, onako krakat i za glavu viši i od najviših, bio izvor veselih zgoda, bezazlenih dječijih šala i zadirkivanja na koje je on, onako bezazlen, dobroćudan, dječije naivan i, (sada to znam), svojom dijagnozom omeđen, svojim krupnim plavim očima gledao kao na ulaznicu u vrtoglavo dječje pozorište čiji je on bio centralna figura.
Od svih njegovih „bravura“, a bilo ih je i za pozamašnu hroniku, ipak najviše pamtim njegov poklič kojim je, po svakom vremenu i nevremenu, najčešće bos, iskrpljen i poderan, prašio selom, budeći jutra i uspavljujući noći. I danas mi u ušima zvoni njegov pomalo piskav glas kojim je, kao ciganski vergl, ponavljao jedno te isto: lisica je pojela kokošku, lisica je pojela kokošku! Niko, čak ni od njegovih najbližih, nije mogao da dokuči da li je i kada on bio svjedok tog „tragičnog čina“ po kokošku, njegovu ili nečiju drugu, ali ta dečja trauma, stvarna ili izmišljena, pratila ga je kao sjenka. Usred bilo koje igre ili zbivanja, odjednom bi se trgao, počeo da skandira i da trči na sve strane, plašeći žene i malu decu, a veseleći nas starije, ali nedovoljno „stare“ da u tome prepoznamo bolest, jad i muku. Čak i onda kad bi smo ga priveli do nekog kokošinjca i pokazali mu da su sve kokoške „na broju“, on je imao svoj, i za njega više nego ubjedljiv, odgovor: a gdje je Pirga?
Pirgo, kako smo ga zbog toga podrugljivo zvali (dječija pakost često ne zna za mjeru i granice), nije stigao do punoljetstva. Jednog jutra prosto je „zaboravio“ da se probudi, a njegova, sada to dobro znam, velika i topla dječja duša preselila se na nebeske poljane da tamo vija tu imaginarnu lisicu. Godinama potom, bez njegovog pokliča selo je bilo prosto gluvo i svi smo se često vajkali što ga više nema, čuvajući ga u prisjećanjima na dane djetinjstva i neraskidivo ga vezujući za one najljepše i najtoplije uspomene.
A na njega me, evo neko vrijeme, često podsjeti ne samo eho prošlog, već i aktuelna kakofonija koja, bez odmora, kojeviteza Crnom Gorom. Jer, nad svime što se i što nam se dešava, glasnije i od samog Pirgovog povika, bruji nova varijanta njegove „lisice“ koja je ili već „pojela kokošku“ ili joj se danonoćno mota oko kokošinjca. Nad našom ne samo stvarnošću već i nad budućim nam danima nadvija se mračna lisičja sjenka u liku Putina ili Vučića, Rusije ili Srbije. Taj „pirgovski“ poklič prerastao je u orkestriranu halabuku koja već ima kakakter najčistijeg idiotizma i političkog autizma ispod najniže crte ljudskog i političkog dostojanstva.
I kad god čujem tu političku samoobmanjujuću bljuvotinu, sjetim se pokojnog Pirga i njegovog pokliča. I dođe mi da zavapim: Pirgo, brate, oprosti!!! Tvoje bezazleno i naivno dječje jurcanje tragom samo tebi slućene opasnosti ni do koljena nije današnjim „pirgašima“ i njihovom kliktanju „drž’ te lisicu“! A dok oni ojkaju za fantamazgoričnom lisicom, vukovi komadaju poslednje komade naših imanja i nemanja, našeg trajanja i naše budućnosti. Pirgo, brate, vječan mir tvome nemiru!
Raduju me kolumne….
Potrebna mi je opet knjiga.
Ne mojom krivicom,već nemam način da dođem do tražene .
Ja nikad nisam krivaC…. 😉
Raspust je,nema se šta čitati.A i znam,da tamo,ima neko ime…makar između redova.
Unapred hvala.