Piše Emilo Labudović (U znak sjećanja na 17. mart)
Sjenke zamirućeg dana odavno su pregazile rijeku, zgusnule se i požurile uz Jankovu glavu, noćnik se zapleo u tek raspletenu kosu breze, a tišina, pritajena kao vuk u zasjedi, vreba neće li je kakav nenadani zvuk razbiti kao ledeno ogledalo u čijim će krhotinama zauvijek ostati zarobljeni znaci života i trajanja. Sve drugo je kao sišlo sa stranice romana Aleksandra Vuča „Mrtve javke“. Mrtva je i samoća koja je, poput teškog gubera, čitav dan pritiskala dolinu i evo već studi i tjera unutra, među zidove, u sumrak i osamu. Ne piše mi se, teško je nadvladati raskomoćenu lijenost mozga, oslobođenog svake obaveze pametovanja i mozganja, a i predosadio sam ti, znam. Ali, ovaj datum mi ne pruža nikakav izgovor da ga ne zabilježim i ne ostavim ti ga kao „crveno slovo“ u kalendaru našeg svekolikog stradanja.
Ostavljam ga tebi a i onima koji će doći kao sledeća izmjena u beskrajnoj štafeti života. Ostavljam ti ga u nadi da ćeš ti i tvoja djeca, ili djeca tvoje djece, imati više hrabrosti i osjećanja odgovornosti prema istoriji našeg naroda i dati mu ono mjesto koje mu po svemu (osim po našem kukavičluku) pripada. Među stradalne datume i najslavnije bitke koje je ikada vojevao srpski rod. Za razliku od nas koji danas „slavimo“ nekakav Tuđemil gje je neko pobijedio nekoga, bog će ga znati ko i koga, vi ne bi smjeli da ikada zaboravite da je na današnji dan, prije dvadeset i jednu godinu, počeo najjeziviji pogrom i progon srpskog naroda i srpske baštine na Kosovu.
Neću ti pisati o nadljudskom žrtvovanju, otporu i herojstvu sinđelićevskih dometa, o epopeji dostojnoj žrtava Mojkovačke bitke, jer je o tome već dosta napisano i rečeno, a tek je počelo. Hoću samo da te, s tugom kojom se može mjeriti samo ona kad se izgubi zavičaj, obavijestim da je sva ta nečuvena sila ipak ostvarila cilj: u Prizrenu, srpskom prestonom gradu, danas živi (ako se to može nazvati životom) svega 20 (i slovima: dvadeset) Srba! (Mi Srbi, izgleda, baš i nemamo sreće sa prestonim gradovima). A oni koji su, skupa sa svojim kraljem, klicali: „onamo, ‘namo, za brda ona“, objeručke pomažu i bratski sarađuju sa utamaniteljima sopstvenog naroda i pripremaju vojnu pomoć čuvarima „najsvetijeg srpskog zatvora“. I ne haju da vide Prizren („ta to je moje, doma ću doć“), Paćaršiju čijeg smo trona egzarsi, Gračanicu, LJevišku, Visoke Dečane… nad čijim se vjekovnim mirom ponovo vije crna sjenka dvoglavog orla.
Pisao sam ti već o tome da svako vrijeme ima svoje bitke i svoje heroje, svoje kukavice, svoje Obiliće i svoje Brankoviće, samo se u ovom našem, izgleda, ovih drugih namnožilo toliko da se pitam jesmo li mi sinovi i unuci onih koji bijahu „kadri stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati“!? Jesmo li se listom i definitivno pomirili sa izgubom, jesmo li zauvijek okrenuli leđa braći i prihvatili se krvničkog noža zarivenog pod sveto kosovsko rebro? Ali, iskren da ti budem, nije mi toliko do onih koji su bili, jesu i zauvijek će biti guje koje smo gajili u njedrima, praštali im zlodjela i hranili im nezajažljivu želju za tlačenjem i dominacijom. Više mi je do ovih naših, salonskih, Srba, koji, sa sigurne daljine i bez ikakve odgovornosti, lamentiraju nad Kosmetom i kao na sportskoj kladionici „tipuju“ onoga koji će, u ime svih nas koji smo ga odavno izdali, staviti paraf na akt konačne kosovske izdaje . „Izdaće Vučić, neće izdati“, dilema je kao pred „vječiti derbi“, sumnja se u sudije, delegate… samo je publika unaprijed amnestirana od psovanja i pljuvanja.
Trnu poslednje odsjevi svjetla i sumrak se iz budžaka lagano širi prostorom. Gledam kako se gasi sjaj prađedove „Medalje Obilića“ koju s ponosom držimo na zidu, tik do portreta roditelja, i pitam se: tamni li to pod gumicom tame ili je postiđena našom nedostojnošću. I hoću da vjerujem, kao očajnik na trošnom splavu nasred uzburkanog okeana držim se za nadu da ćemo i da ćete naći nešto čime ćemo zaštititi tanušni plamen svijeće pod kojim ćemo prepoznati put. Da ćemo, kao nekad odasvud progonjeni Jevreji, sačuvati sebe u sebi, jer se samo tako može oduprijeti vremenu i dušmanima. „Dogodine u Jerusalimu“!!! Više od pet vjekova, pozdravljali su se Jevreji širom svijeta, tom maksimom završavali svoje svete pjesme i čekali. Ni nama sada ne preostaje ništa drugo do čekanje. A da bi čekanje imalo smisao, da bi akumuliralo etičku i rodoljubivu snagu i čuvalo žar pod pepelom, moraćemo se svakog dana prisjećati šta čekamo. I zato, rode moj: „dogodine u Prizrenu“! Makar trajalo i stotinu godina.
Gospode, Isuse Hriste, spasi nas grešne i neznavene!!!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
