Piše Feđa Pavlović: Šta je nama naša borba dala
Isplati li se, uopšte, trošiti riječi na liberalnu kritiku aktuelnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim simbolima i Danu državnosti Crne Gore? Kratkovidost i bahata komesarska glupost kojima odiše najnoviji Vladin kulturkampf su, valjda, očigledni – ako ih niste sami uočili (ili barem naslutili), teško da će vam ikakva liberalna argumentacija zvučati ubjedljivo. Zato, isključivo rad sebe – da me ne bi neko optužio da propovijedam već preobraćenima – par primjedbi in ordine sparso:
1) Neustajanje tokom izvođenja državne himne je čin protesta koji bi morala da štiti sloboda govora. Vama je, moguće, takav čin oduran i možda vas duboko vrijeđa pljuvanje po svetinji – ako je tako, izdržite, jer sloboda govora je osnovna građanska vrijednost, bez koje ćemo, prije ili kasnije, svi završiti u gulagu.
2) Pokušaji da se građanstvu patriotizam utjera u kosti osuđeni su na neuspjeh, jer se privrženost jednoj zajednici ne može izgraditi globama i vježbanjem strogoće. Takav pristup frustrira i dodatno otuđuje one koje, navodno, želi da privuče pa se, na duge staze, njegovim zagovornicima neminovno obije o glavu.
Sve je ovo poznato i već rečeno u brojnim tekstovima koji su se, u posljednjih par dana, bavili ovom temom. Interesantno je, međutim, nešto drugo. Iz oštrine dosadašnje reakcije da zaključiti da je ovaj potez naše Vlade mnoge ljude iskreno iznenadio – kao da se radi o nekom izolovanom incidentu, a ne o dosljednoj primjeni vladajuće ideologije. Stvarno, zar ikoga iznenađuje to što oni koji “cenzurom i pendrekom” brane multietnički sklad (o čemu sam ranije pisao) danas istim sredstvima žele da brane patriotizam? Zar je neobično to što Vlada koja se protiv tzv. govora mržnje bori starom boljševičko-komesarskom metodom – jer ona drukčije i ne zna – danas, gle čuda, želi da na isti način, po kratkom postupku, suzbije ostale subverzivne pojave? Ko u ovom najnovijem Vladinom zaštitničkom poduhvatu prepoznaje nekakav precedent, taj od simptoma ne uspijeva da vidi bolest.
Nije, zaista, toliko teško u potezima naše Vlade uočiti obrazac ponašanja – tim prije što vladajuća elita kao da se trudi da što jasnije iscrta svoju svjetonazorsku mapu, tako da ne ostavi ni trunku dvojbe oko onoga što od njih čovjek može da očekuje. Direktiva “multikulturalizam”: hapsi one koji vrijeđaju po nacionalnoj osnovi; direktiva “patriotizam”: kazni one koji presjede izvođenje himne. Baš je to čudno – da vlast, koja se sprema da podigne spomenik Titu, pokazuje autoritarne sklonosti! Što nekadašnji kadeti Saveza socijalističke omladine, koji su “tekovine revolucije” branili izvedbom maoističkih sletova i partijskih smotri, danas sa istom boljševičkom disciplinom brane “tekovine 21. maja” – što je to čudno i nelogično! Ko je spreman da prepozna obrazac, obrazac mu se sam nameće.
E, tu leži problem: veliki broj onih koji (sa punim pravom) kritikuju pomenuti prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim simbolima i Danu državnosti Crne Gore ne vide ništa sporno u članu 370 Krivičnog zakonika Crne Gore, koji pravosudnim organima praktično daje odriješene ruke da građane maltretiraju i progone zbog neumjesne opaske. A ta dva zakonska akta pisala je jedna te ista ruka – autoritarna, cenzorska i u duši titoistička.
Mi tu vezu jednostavno odbijamo da napravimo i, zbog toga, u procesu suočavanja sa prošlošću, izbjegavamo da prepoznamo najvažnije nasljeđe perioda komunističke vladavine. To nasljeđe nije ni geopolitička “nesvrstanost”, ni mitifikovano “bratstvo i jedinstvo”, niti, kako to kritičari SFRJ vole da istaknu, duboko nepravedno federalno ustrojstvo. Naprotiv – najtrajnija i najštetnija zadužbina koju je titoistički režim ostavio na ovim prostorima jeste hronična averzija prema ideološkom pluralizmu, potpuna nesposobnost da se ideološkim konfliktima (kojih je uvijek bilo, i biće, u ostatku svijeta koliko i kod nas) pristupi bez puške i palice. Ta proto-totalitarna crta, svojstvena svim ideološkim sljedbenicima Marksa, Komta i Robespjera, decenijama se uspješno skrivala iza fasade modernosti i rock’n’roll-a, da bi početkom devedesetih najzad pokazala svoje pravo lice.
Kada jednom odlučimo da se s ovim nasljeđem uhvatimo u koštac, shvatićemo da, u datim okolnostima, nema nikakve potrebe da se u Podgorici diže spomenik Titu, zato što je Vladin najnoviji prijedlog Zakona upravo to – spomenik Titu.
Autor je Feđa Pavlović, magistar filozofije