Petar Nenadić: Ne mogu da radim sa našim trenerima, vratio sam se da pomognem reprezentaciji

Najbolji rukometaš Evrope za 2019. godinu za portal Mozzart sport govorio je o nacionalnom timu, novom selektoru Đeroni, počecima karijere u Crvenoj zvezdi, zatim o Barseloni, Segedu, Holstebrou, Visli, Berlinu i sadašnjem klubu, Ligi šampiona, planovima posle kačenja patika o klin…

Rukomet je u genima Petra Nenadića, najboljeg rukometaša Evrope za 2019. godinu. Strast za ovom sportom naslijedio je od oca Velibora, nekadašnjeg reprezentativca Jugoslavije, kasnije funkcionera RK Crvena zvezda. I četiri godine mlađi brat, Draško, profesionalac je, trenutno igra za Koburg u najjačem rukometnom šampionatu na svijetu, Bundesligi.

Tračak nade

Kada je počeo da igra u mlađim kategorijama crveno-bijelih, u tada čuvenoj školi tima iz Ljutice Bogdana kod Mikele Obradovića, tadašnji rukometni radnici govorili su da se skoro nije pojavio neko ko je toliko odskakao od generacije. Vižljasti klinac dominirao je na terenu, rešetao mreže kao od šale, radio je šta je htio. Odmah se vidjelo da Srbije dobija vanserijskog rukometaša. Kao golobradi klinac, sa 16 i po godina dobio je priliku u prvom timu voljene Crvene zvezde. Stasavao je pored tada iskusnijih Darka Stanića, Rastka Stojkovića, Nikole Manojlovića… Bio je član čuvene „klase1986“ Srbije i Crne Gore koje se popela na krov Evrope 2004. godine pod vođstvom Veselina Vujovića. U tada prepunom Pioniru razbijena je Hrvatska u finalu (27:20), a godinu dana kasnije kadeti naše zemlje bili su najbolji na svijetu.

Liderskim sposobnostima, talentom, sportskim bezobrazlukom brzo je Srbija bila premala za njegove mogućnosti. Prerastao je ovu sredinu, voljeni klub. Karijeru je nastavio u Španiji, prvo u malenom Alhesirasu, a zatim i u slavnoj Barseloni, najvećem rukometnom klubu na svijetu, devetrostrukom šampionu Evrope.

Teška povreda kolega odvojla ga je dugo od terena. Mađarski Seged, danski Holstebro i poljska Visla bile su samo odskočne daske za Fuhse Berlin gde je odigrao fantastične tri sezone, napravio ime u Bundesligi, status jednog od najboljih rukometaša Starog kontinenta. Kruna karijere bio je prelazak u jedan od najbogatijih klubova na svijetu, mađarski Vesprem, prvog dana 2018. godine za obeštećnje od 500.000 evra, što se u rukometnim krugovima smatra kao veliki transfer jer retko koji klub izdvaja novac za obeštećenja. Obično se čeka da igračima isteknu ugovori i onda dolazi do promjene sredine.

O karijeri, klubovima za koje je igrao, ali i povratku u reprezentaciju posle tri godine pauze za Mozzart Sport je govorio zvanično najbolji rukometaš Starog kontinenta za 2019. godinu, izabran od strane Evropske rukometne federacije (EHF).

Kako je moguće da najbolji igrač Evrope ne igra već dvije godine u dresu Srbije? Da li vas to pitaju ljudi u klubu, saigrači, treneri?

„Rukomet je kao malo selo. Sve se zna, pa ne moram nešto mnogo da objašnjavam. Kao što mi znamo šta se dešava u Danskoj i Nemačkoj recimo, tako i oni znaju kako je u rukometnoj Srbiji“, rekao je Nenadić na početku razgovora za Mozzart sport.

Dobro je što je stranac došao na kormilo reprezentacije

Nenadića nije igrao u utorak u Zrenjaninu u fantastičnoj i iznenađujućoj pobjedi Srbije protiv svjetske velesile Francuske na startu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2022. godine, ali se očekuje da u narednom akcijama popularnog Petra Pana vidimo opet u dresu Srbije, prvi put od kraha na Evropskom prvenstvu u Hrvatskoj 2018. godine. Šta je osnovni motiv da se vratite u nacionalni tim?

„Želja mi je da pomognem, da se napravi konačno sistem. Plan je da odigram godinu dana u reprezentaciji, da se postave stvari na svoje mjesto, da mladi dobiju šansu. Imamo talenta, samo je potrebno da se vode na pravi način. Drago mi je što je stranac došao na mjesto selektora Srbije. Poznajem Tonija Đeronu, znam njegov sistem rada, kao i španskih trenera. Oni su posvećeni rukometu, znaju ga odlično, rade dosta sa igračima, razgovaraju. Naravno, ovo je dugotrajni proces, treba vremena, ne može sve preko noći da se promijeni, ali mi je drago da su osnove postavljene. Nisam ja bitan, sistem je najvažniji“.

Bio sam u blagom šoku i prazan kao balon: Ni Toni Đerona nije očekivao pobedu nad Francuzima

Poslije kraha na Evropskom prvenstvu u Hrvatskoj 2018. godine oprostili ste se od reprezentacije. Nije vas bilo na spisku kod prethodnika Nenada Peruničića. Niste bili zadovoljni radom ni sa prethodnih kormilarima nacionalnog tima?

„Možda je to malo grubo što ću reći, ali sam došao u situaciji da ne mogu da radim sa našim trenerima. To je toliki ego kod njih da je to nevjerovatno. Najgore što taj ego ne donosi ništa dobro ni timu, igračima, a ni njima samima. Bio sam umoran od blaćenje preko medija. Uvijek taj januar dođe, krah na velikim takmičenjima, traženje dežurnog krivca, prljav veš počne da izlazi na površinu. Bilo je tu svega. Boljele su me priča da smo mi igrači izdajnici, da bolje igramo igramo u klubovima, da ne želimo da igramo za nacionalni tim. Tvrdim da svi jedva čekamo da igramo za reprezentaciju. Od 2012. godine i srebra u Beogradu, umjesto da se podignemo na viši nivo, mi smo tonuli sve niže i niže. U inostranstvu vas trener gleda prije svega kao čovjeka, a onda tek rukometaša, pokušava sa izvuče najbolje od vas. To nije slučaj kod nas i zato sam napustio reprezentaciju“.

Da li vas smetaju i dalje priče o vama, kao o nestašnom dečku srpskog rukometa, o bubicama, burnom temperamentu?

„Bilo je i mojih grešaka, tu nema dileme. Neke stvari sa ove tačke gledišta ne bih uradio na isti način“.

Kako gledate na promjene na čelu Rukometnog saveza Srbije?

„Poznajem Milenu Delić koja je izabrana za predsjednika, Mišu Krovokapića, Jelenu Erić koji će voditi računa o repezentaciji. Svaka promjena unosi nešto novo, novi elan, energiju. Potrebno je vrijeme, strpljenje, posvećenost ljudi koji sada vode brigu o našem rukometu“.

Posle dosta vremena nema nas na velikom takmičenju, Svjetskom prvenstvu u Egiptu koje startuje u srijedu, 13. januara. Možda je to i bolje, da se krene od nule?

„Nije dobro zbog kontinuiteta da se propušta veliko takmičenje, ali jeste ovo dobar momenat kada krećemo sve iz početka, da se postave zdrave osnove. Pred nama su kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Mislim da plasman naredne godine na šampionat ne bi smio da dođe u pitanje“.

Pomenuli ste srebro iz 2012. godine u Beogradu. Kako gledate na taj uspjeh?

„Sjećam se pune Arene, pobjede u polufinalu protiv Hrvatske pred 20.000 ljudi, doček ispred Skupštine. Te dvije nedjelje su svi u Srbiji živeli za rukomet, osjećao se adrenalin, da narod voli ovaj sport. Žao mi je što kasnije nismo nastavili sa uspjesima, ali to srebro se pamti“.

Ne vidim sebe opet u Zvezdinom dresu, ali nikad ne reci nikad

Rukomet je u krizi poslednjih godina u svijetu, novca ima sve manje. Kod nas su klubovi na amaterskom nivou?

„Jeste suženo tržište. U regionu postoje tri kluba koje drže nivo rukometa na ovim prostorima, a to su Vesprem, Zagreb i Vardar. Kada sam ulazio u prvi tim Crvene zvezde, igrao sam u jakoj ligi. Debitovao sam kao klinac na Cetinju, a zna se kako je tamo bilo teško da se igra. Bili su jaki klubovi, Sintelon, Jugović, Železničar, nije bilo lako da se osvajaju bodovi, pogotovo na gostovanjima. Kada sam ulazio u prvi tim, mi smo srušili prvaka Evrope Celje u Ligi šampiona. Posle titule Slovenci su došli na Banjici i mi smo slavili. Igrao sam najjače takmičenje na početku karijere. Igrači u našoj ligi sada nemaju jake utakmice. Velika je kriza kod nas. Ne vidim da će se nešto u dogledne vrijeme promeniti, da će klubovi da budu pre svega finansijski jači. Kao igrač Vesprema igrao sam protiv Vojvodine i Metaloplastike u SEHA ligi. Niko ne može da mi kaže da u tim klubovima nema talenta, ali treba da se radi na pravi način“.

Kada kažemo Crvene zvezda, šta je prva asocijacija?

„Mnogo emocija, sjećanja. Počeo sam karijeru u Zvezdi, igrao za pionire, kadete, juniore, radio sa mnogim trenerima u mlađim kategorijma, sa Mikelom Obradovićem, Acom Živkovićem, Ilijom Jovićem…Veliki uticaj na moj razvoj imao je Aca Živković. Radi se o odličnom pedagogu, treneru, čovjeku. Kasnije sam ušao u prvi tim Zvezde, osvojio titulu. I sada kada se vratim u Beograd, kada posjetim roditelje, uzmem sveske koje je mama spremala, sekla izvještaje, vijesti o meni iz novina… Podsetim se tih lijepih trenutaka s početka karijere“.

Da li jednog dana vidite sebe opet u dresu voljenog kluba?

„Iskreno, ne! Nikad ne reci nikad, ali… Želja mi je da karijeru završim u Vespremu. Sin mi je pošao u srpsku školu u Budimpešti, pa bih volio ovdje da ostanem“.

Za pet godina, da li vidite sebe na terenu?

„Uh, ne znam baš da li ću još igrati za pet godina. Fizički se dobro osjećam, igram u velikom klubu koji se svake godine bori za trofej u Ligi šampiona. Dva puta sam igrao na završnom turniru Lige šampiona u Kelnu. Pretprošle sezone smo bili vicešempioni Evrope. Želja ili, ajde da kažem, opsesija mi je da podignem pehar Lige šampiona. To mi je jedini međunarodni trofej koji nisam osvojio. Vjerujemo da će to uspjeti sa Vespremom. Ovaj klub zaslužuje da konačno postane šampion Evrope“.

Kakva su vam sjećanja na period proveden u Barseloni i Segedinu?

„U Barseloni sam došao kao veoma mlad. To je san svakog rukometaša, najveći klub, dobro organizovan. Imao sam tada veliku pomoć nekadašnjeg košarkaškog asa Zorana Savića koji je bio sportski direktor Barselone. Bilo je tu dosta naših sportista, vaterpolista Petar Trbojević recimo. Poslije teške povrede ligamenta kolena otišao sam u Segedin. Klub me je kupio dok sam bio povrijeđen. Dugo su me čekali, 11 mjeseci sam pauzirao. Moram da pomenem jednog čovek koji mi je mnogo pomogao u Segedu, a to je Vanja Banković, sadašnji kondicioni trener u odbojkaškoj reprezentaciji Srbije. On mi je bio kao drugi otac. U drugoj sezoni u Segedu došli su finansijski problemi, pa sam napustio Mađarsku“.

Tad kreće možda i ključna godina, prekretnica. Mnogo problema sa povredama, duge pauze. Stigao je poziv iz malenog danskog Holstebra 2010.

„Tog ljeta sam se vraćao posle povrede. Šest-sedam mjeseci sam radio sa, nažalost pokojnim, Srđanom Sarićem na oporavku, kondiciji. Na nagovor oca Velibora odlučio sam se da odem u Holstebro. Savjetovao mi je da odem u Dansku, da je to klub iz malog grada, da mi treba da igram u kontinuitetu, da samo mislim na rukomet. U Danskoj je za mene sve bilo novo. Mentalitet ljudi, bukvalno drugačija sredina. Dobro sam se snašao. Posle tri mjeseca sam produžio ugovor, odigrao dobro dvije sezone, bili smo treći u ligi. Bio je to najbolji potez u mojoj karijeri. Vratio sam se na veliku scenu, povrede su me konačno mimoišle. Posle Danske sam zaigrao za poljsku Vislu. To je tada bio veliki projekat“.

Bundesliga je godinama bila najbolja na svijetu, san svakog rukometaša. Nenadić se obreo u Fuhseu iz Berlina 2014. godine.

„U Berlinu mi je bilo odlično. Ja sam rođen u Beogradu. Navikao sam na život u velikim gradovima. Bio sam i u Barseloni, pa mi je u prijestonici Njemačke bilo odlično. Osvojili smo prvi evropski trofej za klub, Kup EHF, bili i svetski prvaci dva puta, na Superglobu u Dohi. Bio sam prvi strijelac Bundeslige, MVP lige“.

Da li su tačne priče da je Bundesliga pravi pakao za igrače, da je ubjedljvo najteže takmičenje?

„Darko Stanić je to dobro objasnio kada je rekao da je Bundesliga beskonačno Evropsko prvenstvo. Igraš svaki drugi-treći dan. Putuješ stalno, više ne znaš ni koji je dan, s kim igraš. Bude to fizički napor, ali i mentalni, ali se tada najbolji rukomet igrao u Njemačkoj, konkurencija je bila žestoka“.

Kako je došlo do saradnje sa Vespremom?

„Igrao sam utakmicu sa Flensburgom gdje je trener bio Ljubomir Vranješ. On je već ranije potpisao ugovor sa Vespremom koji je trebalo da preuzme naredne sezone. Pitao me je da li bih došao u Vesprem. Sjećam se da su mi tada u Berlinu bili roditelji, brat. Rekao sam mu da sam raspoložen da dođem, ali da imam ugovor do ljeta 2018. godine i da moraju klubovi da se dogovore. Bilo je to malo netezanja oko obeštećenja. Na kraju sam na polusezoni, početkom 2018. godine, otišao u Vesprem. Bilo je onih koji su se pitali zašto idem, da sam u Berlinu ’bog’, ali jednostavno ambicije su me terale u Vesprem. U Berlinu sam mogao da budem treći, pitanje da li bih igrao Ligu šampiona, a želja mi je uvek bila da igram najjače takmičenje i da ga osvojim. Tu sam već tri godine, želio bih i da završim karijeru ovde“.

Šta posle rukometa?

„Rukomet! Volio bih da ostanem u ovom sportu. Kada dođem u Beograd, kada sjednem da se vidim sa drugarima, pričamo o planovima. Neki od njih su uspješni advokati, svako radi ono što najbolje zna. Tako da i ja, mislim da najviše mogu da pružim u rukometu“, zaključio je Nenadić za Mozzart Spor