PET RAZLOGA ZAŠTO RUSIJA POBJEĐUJE

Ugledni vojni ekspert Martin van Kreveld je ranije predskazivao strateški neuspJeh Rusije u ratu protiv Ukrajine. Ali – situacija se promijenila. Potrebna je ponovna procjena. Njegovu analizu je sa njemačkog na ruski preveo Aleksej Čadajev, a sa ruskog na srpski Želidrag Nikčević.

Die Welt. PET RAZLOGA ZAŠTO RUSIJA POBJEĐUJE

Piše: Martin van Kreveld

Kad je u februaru 2022. izbio rusko-ukrajinski rat, bio sam ubijeđen, kao i skoro svi zapadni posmatrači, da će Rusi propasti u svojim ciljevima i izgubiti rat. Ako ostavimo po strani detalje, ovo očekivanje počivalo je na tri jaka stuba.

Kao prvo, od 1945. godine mnoge vladine armije su podbacile u pobunama, nemirima, gerilskom ratu, teroru, asimetričnom ratu i sličnim oblicima vojne konfrontacije. Razmislite o Maleziji – da, o Maleziji, koja se tako često pogrešno reklamira kao britanska pobjeda. Pomislite na Alžir, na Vijetnam, na Irak, na desetine sličnih sukoba u Aziji i Africi. Gotovo bez izuzetka, okupatori su izgubili a okupirani su pobijedili.

Kao drugo, ogromna teritorija i brojno stanovništvo Ukrajine naveli su mene i druge da pretpostavimo da je Rusija zagrizla više nego što može da proguta. Posledica ovoga biće dugotrajan, krajnje krvav i krajnje destruktivan sukob, koji će se rješavati ne toliko na bojnom polju, koliko demoralisanjem i ruskih snaga i ruskog stanovništva, kao što je to bilo u periodu od 1981. do 1988. godine, kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Avganistan i učestvovao u borbi protiv tamošnjeg ustanka, a kao rezultat došlo je ne samo do vojnog poraza na terenu, već i do raspada Sovjetskog Saveza. U prilog ovakvom scenariju išle su ekstremne teškoće sa kojima su se Rusi suočili prije nego što su konačno uspjeli da pokore mnogo manju Čečeniju.

Kao treće, navika da se poželjno uzme kao realno – jeste ono što sam imao na umu, kao i većina zapadnih posmatrača. Uključujući šefove država, ministre, vojsku, obavještajne agencije i medije.

Od tada su prošla četiri mjeseca veoma bogata događajima. Sledeći faktori su me natjerali da preispitam situaciju:

1. Nema gerilskog rata.
Ukrajinci ne vode gerilski rat. Umjesto toga, kao što pokazuje lista naoružanja koje su tražili od Zapada, oni pokušavaju da vode konvencionalni rat: tenk protiv tenka, top protiv topa, avion protiv aviona. Sve ovo izgleda u nadi da će ne samo zaustaviti ruske snage, već ih i istjerati iz zemlje. S obzirom da na jedan ukrajinski plotun dolazi deset ruskih, takva strategija može biti samo recept za poraz.

2. Rusija je promijenila taktiku.
U početku potcjenjujući svog protivnika, Rusi su započeli rat pokušajem da zauzmu centar ukrajinske moći u Kijevu borbom prsa u prsa. Kad to nije uspelo, trebalo im je vremena da donesu odluku; možda su čak smijenili neke od svojih generala. Tada je, međutim, došlo do pregrupisavanja, i novog kursa sistematskog slabljenja ukrajinskih gradova i naselja – nešto uporedivo sa akcijama Staljina i njegovih generala u Finskoj 1939/40.

3. Problemi sa snabdijevanjem.
Zapadna vojna oprema, posebno sistemi protivvazdušne odbrane, oklopno oružje i bespilotne letjelice, sve to može biti izvanredno. Ali ograničene količine, godine i godine pretjerane štedljivosti, uvjerenje da je rat u Evropi postao nemoguć i potreba za obučavanjem ukrajinskih snaga dovode do toga da ovo oružje sporo i nedovoljno stiže tamo gdje je najpotrebnije.
Pritom važnu ulogu igra i to što se Rusi bore na svom pragu, a NATO linije komunikacije se protežu stotinama kilometara, sve od granica Ukrajine do Poljske, Slovačke i Rumunije na zapadu, do Donbasa na istoku. Skoro cio teren između njih je ravan, pruža malo zaštite i retko je naseljen. Odnosno, pogodan je za upotrebu vazduhoplovstva – upravo za vrstu naoružanja u kojoj je superiornost Rusije posebno očigledna.

4. Ekonomska održivost Rusije.
Stroga cenzura u Rusiji otežava pouzdanu procjenu efikasnosti zapadnih ekonomskih sankcija protiv ruskog stanovništva. Ako se nešto i dešava među stanovništvom, sve informacije se energično potiskuju. U međuvremenu, makroekonomske analize pokazuju da je Rusija mnogo otpornija nego što je Zapad očekivao. Zalihe zlata rastu, omogućavajući Putinu da svoju valutu vezuje za zlato – Rusija je prva zemlja koja je to učinila otkako je Švajcarska krenula suprotnim putem 1999. godine.
Čini se da se u svakodnevnom životu Rusa malo šta promijenilo. Jedan od razloga: lokalne kompanije su naučile lekciju iz prethodnih kriza. Rublja, koja je nakon početka rata bila na ivici kolapsa, dostigla je sedmogodišnji maksimum u odnosu na dolar, i trend raste. Zahvaljujući smanjenom uvozu i ogromnom rastu cijena energenata, u rusku kasu se sliva više novca nego ikada ranije. Većina ovog novca dolazi od prodaje energije, hrane i sirovina zemljama poput Kine i Indije. Zauzvrat, Kina je sad industrijska sila broj jedan; ako samo prebrodi svoje probleme sa Kovid-19, ona će biti u stanju da snabdije Rusiju svim potrebnim industrijskim dobrima — a to zadugo.

5. Posledice rata na Zapadu.
Ekonomske posledice rata za Zapad su mnogo ozbiljnije nego što se očekivalo. Spasiti Ukrajinu iz kandži Rusije je mnogo teže nego misija u Avganistanu. Na obije strane Atlantika, inflacija je viša nego u bilo kom trenutku od 1980. Posebno u pogledu snabdijevanja energentima, koje Rusija sve više uskraćuje Evropi, to prijeti ne samo rastućom neizvjesnošću, već i realnim siromaštvom.
Ako se tako nastavi, kao što gotovo sigurno hoće, porašće nezadovoljstvo među stanovništvom koje će sve više zahtijevati manje učešće svojih zemalja ili čak potpuni odustanak. Čak i ako bi to značilo napuštanje Ukrajine i prepuštanje Putina volji sudbine.

Konačno: od prosvjetiteljstva, Evropa je namjeravala da postane tvrđava slobode, vladavine prava i pravde. Sada ponovna javna konfiskacija imovine takozvanih oligarha mnoge tjera na razmišljanje. Prije svega: niko ne zna šta je to „oligarh“. Zatim: to što su neki „oligarsi“ već dugi niz godina u manje-više bliskom kontaktu sa Putinom ne čini ih automatski zločincima. Na kraju: i pod pretpostavkom da su zločinci, nije jasno zašto su tako dugo tolerisani i sad ih progone, tek nakon početka rata. Da li možda Zapad tako podriva osnove da bude zaštitnik pravde?
Da pojasnim: sve ovo još nije formalizovano. Međutim, sudeći po sve brojnijim glasovima koji ukazuju da će ovaj rat biti dug, sada se radi o tome ko najdublje diše i najduže izdržava. A što se toga tiče, šanse Rusije nisu loše.