Pet godina od 30. avgusta: Odbranjene svetinje, povećane plate, evropski put – i to je (otprilike) to?

Pet godina nakon istorijskog 30. avgusta 2020, kada je Crna Gora prvi put doživjela smjenu vlasti na izborima, zemlja i dalje balansira između euforije prošlosti i realnosti sadašnjosti. Tog dana je, kako se često kaže, „pala tridesetogodišnja vlast Mila Đukanovića“, a na ulicama se slavilo kao da je došlo do pobjede nad okupatorom – ne samo političke, već i nacionalne, identitetske, pa i duhovne.

Danas, pet godina kasnije, pitanje je šta je od tih obećanja i emocija zaista pretočeno u svakodnevni život građana.

Izbori 2020. godine svakako su ostali upamćeni kao „odbrana svetinja“. Masovni litijski pokret predvođen Srpskom pravoslavnom crkvom bio je ključni katalizator nezadovoljstva. Pobjeda opozicije doživljena je kao istorijska pravda. Ali, kako to obično biva, politički kapital građen na emociji teško se pretače u stabilnu institucionalnu praksu. Svetinje jesu odbranjene, ali država se u međuvremenu zaglavila u beskonačnim političkim kombinatorikama i krhkim koalicijama.

Tako smo došli i do ekspertske Vlade Zdravka Krivokapića kao neko „kompromisno rješenje“. Krivokapić koji se u tom trenutku odmetnuo iz originalne koalicije Za budućnost Crne Gore formirao je Vladu od apolitičnih ličnosti koji su bili bliski jednom medijskom koncernu toga vremena, a koji je danas pred prodajom, a gdje je jedini političar bio lider URE Dritan Abazović koji je obavljao funkciju potpredsjednika Vlade. Svakako, ta Vlada je imala svojih iskušenja. Prva „izdaja“ te Vlade došla je kada je smijenjen ministar pravde Vladimir Leposavić zbog svojih stavova o slučaju Srebrenice a druga je svakako bilo ustoličenje mitropolita crnogorskog primorskog Joanikija koje, bez intervencije ostalih članova koalicije ZBCG, ne bi ni došlo.

Upravo ovaj događaj je, koliko vidimo, doveo i do pada iste te Vlade. Uz brojna ekonomska obećanja, i povećanja plata, koje su kasnije i izglasane, došlo je i do pada te Vlade i do formiranja manjinske Vlade URE, SNP-a i stranaka manjinskih naroda a sve uz prećutnu podršku DPS-a. Ta Vlada je trajala faktički tri mjeseca a isti taj DPS je oborio zbog potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC. Ipak, zbog nemogućnosti dogovora koalicionih partnera nije došlo do formiranja nove Vlade, Crna Gora je imala status quo narednih godinu dana, ciklus predsjedničkih izbora gdje je dugogodišnji gospodar života i smrti Milo Đukanović razvlašćen sa svih funkcija, još jedna runda parlamentarnih izbora, i formiranje 44. Vlade Milojka Spajića gdje su faktički svi u Vladi. Možda je i to razlog najglomaznije Vlade u istoriji Crne Gore, sa 35 ministara. Ali, svakako, to je bila solucija koja je svima prihvatljiva i jedina prava slika Crne Gore.

Međutim, pet godina nakon promjena, mora se postaviti pitanje gdje smo sad – i kako dalje?

„Živ je evropski put, umro nije“

Kada je 2021. lansiran program „Evropa sad“, priče o rastu plata i boljem životnom standardu ponovo su probudile nadu. Minimalac je porastao, prosječna plata takođe, ali rast troškova života i inflacija pojeli su dio tog optimizma.

Pokušaji da se održi socijalni mir kroz nove reforme – od sedmočasovnog radnog vremena do obećanih novih poreskih rasterećenja – ostali su uglavnom na papiru. Crnogorski građanin danas ima više u novčaniku nego prije pet godina, ali i mnogo veće troškove, pa se postavlja pitanje: da li je „Evropa sad“ zapravo Evropa sjutra?

Pet godina unazad Crna Gora je i dalje formalno najbliža članstvu u EU od svih kandidata. U praksi, političke blokade i unutrašnji sukobi koče proces. Evropski zvaničnici hvale napredak u pojedinim oblastima, ali gotovo svaka izjava sadrži i obaveznu ogradu: „potrebna je politička stabilnost i funkcionalne institucije“.

Drugim riječima – „živ je evropski put, umro nije“, ali ga više održavaju međunarodni pritisci i očekivanja, nego unutrašnja politička volja i strategija.

Pored toga, ne mogu se a ne pomenuti dvije epizode Rezolucije u Srebrenici koje su „prošle“ kako u Crnoj Gori tako i u Ujedinjenim nacijama, ali i Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Mathauzen i Dahau a koju je usvojila Skupština Crne Gore što suštinski predstavlja prekretnicu u spoljnoj politici i osvrt na žrtve Drugog svjetskog rata a što svakako predstavlja temelj za budućnost. I iako se zvanična Hrvatske nije ponašala evropski nakon donošenja te rezolucije, te je zabranila ulazak crnogorskim političarima Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Aleksi Bečiću, ipak se vidi da je Crna Gora napravila diskontinuitet sa nekadašnjim režimom i da je ipak spremna da uvaži sve žrtve Drugog svjetskog rata. A da li je spremna da uvaži i žrtve komunističkog terora, poput onog na Pasjem groblju i na Zidanom mostu, ali i onom počinjenom od strane četničkih snaga i brojnih odmazdi na sjeveru države (bez uticaja Bulajićevih propagandnih filmova), ostaje da se vidi u budućnosti.

Pet godina kasnije – šta ostaje?

Ako se 30. avgust 2020. pamti kao datum koji je promijenio političku mapu Crne Gore, onda 2025. godina pokazuje koliko je taj momentum brzo potrošen. Odbranjene svetinje ostale su u kolektivnom sjećanju kao emotivna pobjeda, povećane plate ostale su nedovoljno snažan oslonac za bolji standard, a evropski put i dalje lebdi kao stalna mogućnost, ali nikako realizovana stvarnost.

Pet godina od „istorijske promene“ – Crna Gora je i dalje zemlja tranzicije. Pitanje je samo: koliko će još trajati tranzicija i da li će građani imati strpljenja da čekaju obećanu Evropu. Ili će se okrenuti nekome drugome.