Piše Emilo Labudović
Pavle – dvadeset pet godina tajne koja to i nije. Dvadeset pet godina ćutanja i bezglasnog krika iz dna krvavog vijeka koji nikako da umine. Četvrt vijeka mraka bez razdanice, bez rasanice. Dvadeset pet godina noći u kojoj je on ubijen, a svi mi poginuli.
Pavle – najskuplja riječ i najskuplje ime. Glava kojom smo platili i još uvijek plaćamo ovo gdje smo, a bolje da nijesmo. Jer tu gdje jesmo, da je bilo njega, nikad ne bismo dopali.
Pavle – nesamjerljivi ponos i nesamjerljivi stid roda našeg. Bor na visokoj rovačkoj hridi kojeg su mračne ale skršile, ali nijesu i nikad neće iščupati korijen.
Pavle – dvadeset pet godina uzaludne nade da će negdje u tmuši, koja nas je kao ljuta guja opasala, zatreperiti tanak žižak svijeće i objelodaniti istinu: ko i zašto? Mada da nas ima, kao što i njega nema, sve bi se već znalo. Jer nam je svime ovim što nam se dešava sve davno rečeno.
Pavle – tuga bez kraja.
Pavle – poraz i laž kojom je pogođen gore nego kuršumom, laž koja nas, evo četvrt vijeka, truje i uspavljuje.
Pavle – istina bez koje nam nema ozdravljenja.
Pavle – kletva i zakletva koja nam je kamen o vratu, a voda ledena i duboka.
Pavle – riječ koje (još uvijek) nijesmo dostojni.
Pavle, jedan jedini. I neponovljiv.
Pavle.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
Pavle – Istina bez koje nam nema ozdravljenja.
Sjajan tekst.
Opominje.
Boli.
Čuva Pavla zivog.
Nijesmo ga dostojni.
Sjećanje na njega daje snagu.
Tako Autor stotinu najljepših misli
za sto godina tuge.