Piše: Vladimir Pavićević, direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije
Građani Crne Gore nisu masovno izašli na ulice kako bi podržali Mila Đukanovića u još jednom njegovom napadu na Srpsku pravoslavnu crkvu. Mali broj sledbenika praćen je pojačanim nasiljem, što je direktna posledica daljeg radikalizovanja njegove politike u prvoj opozicionoj godini Demokratske partije socijalista. Druga posledica je da Đukanovića napušta ona najbrojnija grupa, a to su umjereni birači.
Godinu dana nakon što je njegova partija razvlašćena na parlamentarnim izborima, Milo Đukanović je protekle nedelje doživio još jedan, i to teži poraz. Uprkos njegovoj najavi da ustoličenja na Cetinju neće biti, mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije jeste ustoličen na Cetinju gdje se i nalazi sjedište Mitropolije. Tako je za godinu dana u svojim neracionalnim i autodestruktivnim pokušajima da se obračuna sa Srpskom pravoslavnom crkvom Milo Đukanović dva puta teško poražen, i više niko u Crnoj Gori ne vjeruje u njegovu snagu.
Da Milu nestaje političke snage, vidjelo se prvo po mitingu koji je protiv ustoličenja na Cetinju održan 22. avgusta. Na skupu koji je najavljen kao presudan, nije se pojavilo više od 3.000 ljudi. Ko god pamti litije koje je Crkva organizovala 2019. i početkom 2020. godine, taj ne može a da se ne sjeti da je na ulicama crnogorskih gradova u jednom trenutku bilo i preko 100.000 građana svih vjera i nacija koje su nenasilno i dostojanstveni protestvovali protiv neustavnog i diskriminatorskog Milovog zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Ovi brojevi pokazuju da je Milo ostao bez svog najvažnijeg uporišta, a to je volja građana Crne Gore.
Oko Mila je još jedna stvar jasna kao sunce. Ako izuzmemo nekoliko pojedinaca iz regiona, Milo je ostao i bez uporišta van Crne Gore. Ambasadori zapadnih država u Crnoj Gori bili su jasni: Sloboda vjeroispovijesti mora biti poštovana. Predstavnici demokratskih država čije tradicije počivaju na poštovanju vjerskih zajednica, vjerske tolerancije i prava i slobode vjernika zaprepašćeni su napadima Mila Đukanovića na jednu vjersku zajednicu, koja je uzgred najbrojnija u Crnoj Gori i uz koju stoje pravoslavni vjernici.
Milo je, dakle, zreo za političku penziju. Ostao je bez uporišta kako u Crnoj Gori tako i van nje. Povlačenjem iz politike učinio bi uslugu i svojoj partiji, koja bi bez njega dobila šansu da se reformiše i tako pokuša da zaustavi dalji pad podrške u biračkom tijelu.
Posebni zanimljiv slučaj u crnogorskoj u politici je Zdravko Krivokapić. Niko u Crnoj Gori nema dilemu da su slabosti koje je sam Krivokapić pokazao kao predsjednik Vlade bile jedne od motiva Mila Đukanovića da pokuša destabilizaciju Crne Gore i da ustoličenje gospodina Joanikija iskoristi kao povod za taj naum. Opšti je, dakle, utisak da je neisporučivanjem ozbiljnijih rezultata gospodin Krivokapić u ovih godinu dana pokazao da je slaba politička ličnost i da nije format koji odgovara potrebama premijera prve postđukanovićevske vlade.
Ipak, epilog čitavog procesa oko svečanog čina ustoličenja Mitropolita crnogorsko-primorskog je takav da i Zdravko Krivokapić otvara novu šansu. Mitropolit je ustoličen, Milo je poražen, a Krivokapić je na novom početku. Nije mali broj ljudi danas u Crnoj Gori koji glasno poručuju gospodinu Krivokapiću da su spremni da mu oproste sve pogreške do sada, pod uslovom da okrene novi list, te da pokaže čvrstinu i odlučnost u upravljanju Vladom i da sprovede reforme.
Reformski put je jasan. On najprije podrazumijeva eliminisanje konstrukcionih grešaka Krivokapićeve Vlade i uvođenje u njen rad onih političkih autoriteta koji predstavljaju pobjedničke saveze na izborima prošle godine. Ekspertska vlada je bila promašaj, to sve vidi i tako treba da se kaže. Umjesto eksperimentisanja u pogledu strukture Vlade i personalnih rješenja u njoj, od gospodina Krivokapića se očekuje da je Vlada politička institucija i da jasno navede elemente reformske politike njegove Vlade u naredne tri godine do sledećih izbora.
Promjene za koje smo se izborili u Crnoj Gori prošle godine po značaju jesu uporedive sa petookobarskim promjenama u Srbiji. Zoran Đinčić je sa pozicije prvog demokratski izabranog premijera Srbije insistirao na važnoj političkoj odluci – vladavina prava, pa sve ostalo. Đinđićeva vizija osavremenjivanja Srbije mogla bi danas Zdravku Krivokapiću da bude putokaz za njegov novi početak u crnogorskoj politici. Građani očekuju upravo to.
Ukoliko iskoristi novu šansu, Krivokapić će moći da se podiči svojim državničkim pristupom u izazovnom vremenu, a građani se omogućiti normalnost. Ukoliko šansu propusti, Krivokapiću ostaje da se političkim penzionisanjem pridruži Milu, a građanima da reforme sačekaju od prve Vlade nakon Krivokapićeve.
