Patrijarškom liturgijom, pred Časnim Pojasom Presvete Bogorodice, u Vaznesenjskoj crkvi je molitveno započeta svenarodna proslava Spasovdana, krsne slave Grada Beograda.
Hiljade Beograđana su sinoć do kasnih sati u nepreglednom redu, u duhovnom miru i molitvenoj radosti, satima čekali da se poklone i cjelivaju Čudesni Pojas Djeve Marije, a tako je bilo i jutros ispred Vaznesenjskog hrama i u okolnim ulicama. Blagočestivi narod je priticao sa svih strana na svetu liturgiju kojom je načalstvovao patrijarh srpski Porfirije.
Predstojatelj SPC je, pred početak svete liturgije, iznio iz crkve veliku svetinju i položio je ispod baldahina neba postavljenog u porti hrama, koji je prije 163 godine osvetio i Vaznesenju Gospodnjem posvetio mitropolit Mihailo Jovanović.
Na posebno pripremljenoj platformi u crkvenoj porti, sabrani oko patrijarha, pored visokoprepodobnog arhimandrita Jefrema, igumana svetogorskog manastira Vatopeda, čijom dobrotom i ljubavlju srpsku prijestonicu pohodi Čudesni Pojas Presvete Bogorodice, sasluživali su arhijereji: srednjezapadnoamerički Longin, kruševački David, timočki Ilarion, australijsko-novozelandski Siluan, dalmatinski Nikodim, budimljansko-nikšićki Metodije, vašingtonsko-njujorški i istočnoamerički Irinej, buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, osječkopoljski i baranjski Heruvim, pariski i zapadnoevropski Justin, londonski i velikobritansko-irski Nektarije, remezijanski Stefan, lipljanski Dositej, jenopoljski Nikon i kostajnički Serafim.
Presveta Bogorodica je danas i uvijek sa nama
„Gospod na današnji dan pokazuje još jedanput i na drugi način istu istinu i činjenicu, a to je da nijesmo stvoreni za ovaj svijet. On jeste vaskrsao. U četrdeseti dan, međutim, po Vaskrsenju, pred učenicima svojim i apostolima, On se uznosi na nebo. I apostoli nijesu tužni, nijesu razočarani, nego, veli Sveti jevanđelist Luka, oni ispunjeni radošću otidoše u Jerusalim. Ispunjeni su radošću, jer se Gospod jeste uznio, ali nije otišao od njih, kao što nije otišao ni od svoje Crkve. Nije ostavio čovjeka, nego je uznio ljudsku prirodu sa desne strane Oca, tu je nastanio jedanput za svagda, i pokazao svakom od nas šta je naše naznačenje i gdje je naše mjesto. Pokazao je da naše mjesto nije u dolini plača, da naše mjesto nije na zemlji, nego da je naše mjesto na nebu. I ne samo to, nego da i zemlja jeste dar i ona je izraz ljubavi Božje, ali je ona data da u svom temelju i u svom osnovu ima nebo. Ona je pozvana da bude nebo, da se pretvori u predukus Carstva Božjeg”, besjedio je patrijarh srpski Porfirije.
Objasnio je, između ostalog, da zemlja jeste nebo i pozvana je da bude nebo onda kada smo mi istinski učenici Hristovi, kada je Jevanđelje naš život.
„Zato smo, braćo i sestre danas, slaveći Vaznesenje Gospodnje – Spasovdan, ispunjeni spoznajom da su se susreli nebo i zemlja u tom događaju, da su se susreli istorija i vječnost, da su konačno Bog i čovjek zajedno na jednom mjestu u Carstvu Božjem. Međutim, danas smo, braćo i sestre, slaveći smisao svog postojanja dodatno ispunjeni radošću, radošću duhovnom, jer, evo, među nama je poslije šest vjekova Pojas Presvete Bogorodice, koji je došao zajedno sa visokoprepodobnim arhimandritom i igumanom manastira Vatopeda ocem Jefremom. Došao je Pojas Presvete Bogorodice, a to znači da je i Presveta Bogorodica sa nama. A gdje je Ona, tu je uvijek mir Hristov, tu je radost, tu je ljepota, tu je ljubav, tu je zajednica. Gdje je Presveta Bogorodica, tu je sve Božje, jer Ona sva jeste Božja, jeste Hristova, ali je sva i naša. Nema uzvišenijeg bića u ljudskom rodu, ali nema ni bića u ljudskom rodu koje više voli Boga i koje više voli čovjeka i nas ljude. Zato, gdje je Ona tu je utjeha, tu je podrška.”
Rekao je da dolazi Presveta Bogorodica da nas još jedanput podsjeti da nijesmo sami. Dovoljno je samo iznutra da izreknemo: „Presveta Bogorodice, pomiluj nas, spasi nas, pomozi nam”.
„Šest vjekova, braćo i sestre, Njen Pojas je bio u manastiru Vatopedu, u manastiru za koji bismo slobodno mogli reći da je mjesto našeg duhovnog rođenja, mjesto duhovnog rođenja srpskog pravoslavnog naroda. Tu počinje spasonosno djelo za nas i velika istorija naše pomjesne Crkve, jer su tu, u manastiru Vatopedu, monahovali niko drugi do prvi među nama, Sveti otac naš Sava, prvi Arhiepiskop naše Crkve, i njegov otac, Sveti Simeon Mirotočivi. I tu su dobili jedan dio imovine, jedno parče zemlje, od manastira Vatopeda da podignu hilandarski manastir u kojem će se slivati Srbi, oni koji su žedni i gladni Boga i spremni da čitav svoj život posvete Njemu, da postanu monasi, da budu prinos našeg naroda Bogu, da budu naši molitvenici pred Bogom. Zato slobodno možemo reći da je manastir Vatoped naša duhovna kolijevka, mjesto našeg duhovnog rođenja.”
Zahvalio se arhimandritu Jefremu, igumanu svete vatopedske obitelji, što je Pojas Majke Božje kod nas poslije šest vjekova.
„Danas sabrani na svetoj Liturgiji oko Pojasa Svete Bogorodice slavimo i veliki dan za grad Beograd. To je slava ovog grada. Despot Stefan Lazarević je ustanovio Bogorodicu kao pokroviteljicu grada Beograda i Spasovdan kao slavu ovog grada. A slava nije samo jedan lijep običaj koji pripada prošlosti i dijelu mrtvog predanja ili folklora našeg naroda. Slava je obrazac našeg života. Slava je poziv da se ugledamo na sve svete koji se mole za nas, na Presvetu Bogorodicu. Slava je poziv da se u naša srca useli ljubav i da nema mjesta mržnji, da budemo otvoreni jedni za druge. Slava grada nije slava zgrada i ulica. Zgrade i ulice nijesu gradovi – ljudi su gradovi, mi smo grad. Zajednica naša je grad i među nama treba da postoji međusobno razumijevanje, spremnost da se žrtvujemo jedni za druge, da služimo jedni drugima, da prevazilazimo svaku vrstu podjela. Pa normalno je da mislimo drugačije, svako je poseban i različit, ali je još ispravnije i normalnije da tražimo oproštaj jedni od drugih, da praštamo jedni drugima, da živimo u pokajanju.”
Na kraju svete liturgije, kod krsta u porti hrama Vaznesenja Gospodnjeg, na mjestu mučeničkog stradanja nekoliko stotina Beograđana u nacističkom bombardovanju 6. aprila 1941. godine, pomen su služili episkop remezijanski Stefan, protojerej Đorđe Stojisavljević, šef Kabineta Patrijarha srpskog, i sveštenstvo Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.
