Ratko Dražević je jedna od najkontroverznijih ličnosti naše novije istorije, posebno one nakon Drugog svjetskog rata, odnosno komunističke.
On nikada neće ući u čitanke, niti će ga istorija zabilježiti drugačije do na marginama, i to crnim slovima, ali mu se ne može osporiti živopisnost i nevjerovatna energija s kojom je pretvarao u uspjeh sve čega se dohvati. Upravo zbog toga njegova priča djeluje kao prava holivudska…
Mnogi njegovo ime povezuju s osnivanjem čuvenog Avala filma 1962. godine, ali prije toga čovjek koji s kinematografijom nije imao nikakve veze stigao je da bude partizan, oficir Udbe, osnivač Geneksovog predstavništva u Njujorku, lovac na Pavelića i Artukovića, švercer cigareta za državu…
A najpoznatiji je bio kao čovjek koji je najveći broj ljepotica u zemlji odveo u krevet. Kažu da je mrtva trka da li je ubio više ljudi ili imao više žena… uključujući i tada fatalnu Oliveru Katarinu, za kojom je uzdisala cijela zemlja, pa čak i maršal lično.
Priča kaže da je prije Drugog svjetskog rata studirao Veterinarski fakultet u Beogradu, a studije prekinuo 1941. godine odlaskom u partizane.
Čovjek Udbe, kako ga najčešće opisuju, bio je najveći ovdašnji plejboj, ali prije svega direktor Avala filma, u vrijeme kada je ta kuća procvjetala i kada su u Beograd stizala najpoznatija filmska imena, kako glumačka, tako i rediteljska.
Dražević je često govorio za sebe da je ubio 2.000 ljudi i spavao sa istim brojem žena. Očigledno je da su ga smrt i seks „palili“ na sličan način.
Gotovo da nije postojala domaća ljepotica koju ovaj plejboj-udbaš nije imao u naručju, a jedna od najpoznatijih među njima svakako je bila Olivera Katarina.
Pričalo se da za njegove avanture nije bio neophodan krevet, već da je razdjevičio mnoge djevojke na stolu u svojoj kancelariji.
Major Dražević je u svom životnom testamentu ostavio i druge, veoma zanimljive zapise — o tome kako se bavio špijunažom, ali i kako se bavio švercom nakita, engleskih štofova, cigareta…
Sve, naravno, u korist države. Kako kažu u američkim filmovima: „Nije zločin ako to činiš za dobre momke.“ A Dražević je bio verni vojnik države i sjajan operativac.
U prvim danima nakon završetka rata, Dražević, tadašnji načelnik Udbe u Čačku, imao je zadatak da na obali Morave svakoga dana lišava života sve za koje se sumnjalo, makar i najmanje, da mogu biti opasni po novu državu i partizansku vlast.
Sam Dražević je o tome pisao, ali i bez blama svjedočio kako se umorio od ubijanja ljudi po službenoj dužnosti, jer je, kako je govorio, „po cijelu noć i cijeli dan strijeljao“. Njegovim riječima, to je zvučalo ovako:
– Poslije oslobođenja sam prvo bio sekretar kraljevačkog Okružnog narodnog odbora i član Okružnog komiteta. Tu sam ostao dva mjeseca. Potom je došlo do neke reorganizacije i prešao sam u Čačak, gdje su tražili da preuzmem Okružni odsjek Udbe, pošto je bila velika teritorija. Mrzio sam to, ali Krcun Penezić mi je prosto naredio: „Moraš da pređeš. Je*i se, naučićeš vremenom kako se to radi!“ – napisao je svojevremeno Dražević u svojim sjećanjima na dane kada je zajedno sa svojim kamaradima čistio zemlju od elemenata koje je komunistička vlast smatrala opasnim.
Među tim ljudima, ispostaviće se, bilo je i onih koji su najprije strijeljani, a tek im je potom suđeno.
Zbog takvih će Dražević, pred kraj svog života, a poživio je 74 godine, do 1992, tražiti oproštaj od njihovih nasljednika.
Međutim, faktografija govori da je Dražević svoju ulogu likvidatora prihvatio vrlo rado i da se trudio da se u tom specifičnom aspektu istakne.
Bio je, prema nekim upućenim izvorima, organizator grupa za likvidaciju. Poreklom iz Raške, okupio je nekoliko sposobnih ljudi koji su ubijali četnike i njihove simpatizere — ne po racijama i šumama, već kod kuće, kod jataka. Naravno, bilo je i onih koji su smatrani četnicima, iako s njima nisu imali mnogo kontakta.
Sredinom šezdesetih godina SFRJ počinje da se otvara prema Zapadu i da razvija izvoz. U inostranstvo se šalju školovani, prevejane agente Udbe, ljude koji su znali da obavljaju različite poslove. Ratko je bio jedan od takvih.
Sretao se s diplomatskim i trgovačkim atašeima, a po povratku u zemlju te strance je izvodio u tada popularne noćne klubove zatvorenog tipa, poput onih u hotelu „Mažestik“ i „Lotos bara“, koji su bili ozvučeni.
Pošto je 1962. godine postao prvi čovjek Avala filma, Draževiću je pošlo za rukom da na snimanja u Beograd dovede najpoznatije svjetske zvijezde: Orsona Velsa, Entonija Kvina, Klinta Istvuda, Berta Lankastera, Frensisa Forda Kopolu, Džejmsa Mejsona i mnoge druge. Bio je jedan od najvećih producenata jugoslovenske kinematografije svih vremena i tvorac beogradskog Holivuda u Košutnjaku.
Zahvaljujući njemu, dotadašnji sivi socijalizam dobio je veselije boje, a mnogi momci s beogradskog asfalta, o kojima je pisao i Momo Kapor u romanu „Foliranti“, dobili su priliku da pokažu svoje glumačko i kaskadersko umijeće u filmovima stranih produkcija i da na taj način sebi otvore put ka svijetu.
Dražević je, zapravo, doveden na čelo Avala filma u trenutku kada je državna vlast shvatila da ta kuća, osim što može da bude centralni filmski studio, može da postane i preduzeće preko kojeg će država dolaziti do deviza, radeći sa stranim partnerima.
Tadašnja vlast je uvidjela da je filmska industrija izuzetno unosan ekonomski posao.
Dražević, kao čovjek koji je govorio više jezika, dobro se snalazio u svijetu i fantastično umio da komunicira s potencijalnim poslovnim partnerima, pa je doveden da uspostavi direktnu vezu sa Zapadom.
Po direktivi Josipa Broza Tita, državnog filmofila broj jedan, njegov zadatak bio je da otvori kanale prema Zapadu, da dovede holivudske, italijanske i druge zapadne koprodukcije i da u zemlju donese američke dolare, što je Drugom Starom, po svemu sudeći, bilo i najvažnije.
Međutim, Dražević je učinio i niz vrlo korisnih stvari za kulturu, zapošljavajući ljude koji su bili izuzetno talentovani i inventivni, iako nisu bili na komunističkom kursu, već su mnogi od njih smatrani svojevrsnim disidentima. Upravo ti „neprijatelji države“, intelektualna elita, našli su se na Draževićevom platnom spisku, što je bio još jedan od njegovih mudrih poteza. Vezati „neprijatelje“ tako da zavise od tebe i na taj način ih držati pod kontrolom pokazalo se kao promišljena strategija.
Tu se, prije svega, radilo o Borislavu Mihajloviću Mihizu, Slobodanu Seleniću, Živojinu Žiki Pavloviću, Dušanu Makavejevu, Borislavu Pekiću i drugima.
Nakon uspjeha sa Avala filmom i koprodukcijama, Titu su porasli apetiti, pa je od Draževića zatražio da nekako iznjedri film koji će osvojiti Zlatnu palmu u Kanu.
Iz tog filma Dražević je imao i jedan lični „trofej“ — Oliveru Katarinu, ženu za kojom su čeznuli gotovo svi muškarci tadašnje države, ali i šire.
Sa njim je putovala po svijetu i iz njegovog naručja ubirala zvijezde blistavih profesionalnih uspjeha, kako je neko svojevremeno poetski zapisao. I sama Katarina se jednom prilikom osvrnula na svoju turbulentnu ljubavnu vezu sa čuvenim plejbojem:
„Uz mene je tada bio Ratko Dražević, srpski ‘Džems Bond’, ozbiljan srpski obaveštajac, žestoki patriota, koji je istovremeno bio prvi čovek srpske filmske industrije. Živeli smo sedam godina u vanbračnoj zajednici. Bila je to velika, dramatična ljubav. Ratko Dražević je već bio razveden od svoje ‘sirote Živke’, kako ju je uvek zvao. Na milion jedan način pokazivao je veliku ljubav prema meni. Živeli smo zajedno u Rimu, Parizu, Beogradu. Snažna ličnost, eruptivna, duhovita, jaka. On je bio grub čovek, markantan, sa jakim obrvama, krupan, visok, a bio je nežan kao svila prema meni“ – objasnila je Katarina.
(KURIR.RS)
Rezolucija Vijeća Evrope 1481/2006 je izjednacila komunizam i fasizam ,sto i ima osnove , ako je samo ovaj jedan Udbas likvidirao oko 2000 nesimpatizera komunizma , sta reci.
Dok su po Srbiji ubijali simpatizere kraljevine Jugoslavije dotle su ustaske zlocince koji su okrvavili ruke do lakata pustali da pobjegnu a obicne simpatizere NDH i ustasa primali u partizanske redove i kasnije bili na funkcijama u novoj Jugoslaviji.
Po Crnoj Gori , da ne govorimo o Jamarima ,Pasjim Grobljima ,Lijevim skretanjima ,zrtvama rezolucije Inforbiroa itd.