U bivšoj Jugoslaviji ljudi su bili skromni i trudili se da napornim radom stvore dom. Prestiž se pokazivao kroz male predmete za koje su plaćali mnogo novca. Tada su ti predmeti bili vrijedniji od zlata, činili su porodično nasljeđe, a vrijednost im je samo rasla. Međutim, većina tih stvari danas mnogo manje vrijedi, ili se jednostavno više ne koriste.
Fiksni telefoni
Danas možemo nazvati bilo koga, bilo gdje i bilo kada, zahvaljujući modernim pametnim telefonima koji dosežu čak i najudaljenije dijelove planete. Ali, u prošlosti su ljudi koristili javne govornice ili čekali u redovima u javnim pozivnim centrima.
Ti centri bili su opremljeni fiksnim telefonima, koje je bilo teško instalirati kod kuće. Ljudi bi se prijavljivali za prilično skupu instalaciju i čekali godinama. Veza često nije bila najbolja – tiha, sa pozadinskom bukom i karakterističnim pucketanjem. Današnja djeca mahom ni ne znaju čemu su fiksni telefoni uopšte služili.
Vitrine i ormari
U Jugoslaviji je bilo nemoguće zamisliti pristojan stan bez vitrine. Njihova popularnost dostigla je vrhunac 1980-ih godina. Ovaj sistem za skladištenje, koji se sastojao od nekoliko ormarića sa staklom, bio je izuzetno popularan među stanovništvom.
Kasnije je zavladala pomama za glomaznim ormarima koji nisu bili baš pristupačni, pa se dugo štedjelo za željeni komad. Imajući sve to na umu, ovakav namještaj se kupovao da traje. On je zaista neuništiv, stoga neke kuće i danas imaju ormare “od zida do zida” koji nisu pomjereni 40 ili više godina.
Kristal i pribor za jelo
Kristal se oduvijek smatrao luksuznim predmetom. Tradicionalno se poklanjao za vjenčanja i godišnjice, a zatim ponosno izlagao na istaknutom mjestu u vitrini. Vaze su gotovo uvijek činile središnji dio kristalnog aranžmana – bile su teške, sa rezbarenim stranama koje su prelijepo reflektovale svjetlost. Kristal se smatrao najvažnijim znakom bogatstva.
Osim kristala, escajg (čuveni kompleti pribora za jelo) čuvao se samo za posebne prilike i ugledne goste. Danas većina ljudi preferira minimalizam, pa oslikani tanjiri i teški poslužavnici više ne izazivaju nekadašnje divljenje.
Tepisi i bunde
Tepisi su sinonim za doba SFRJ i smatrani su znakom blagostanja porodice. Ljudi su stajali u redovima da ih kupe, nabavljali su ih “preko veze” ili plaćali visoke cijene. Jugosloveni su znali podići kredit kako bi kupili tepihe “od zida do zida” i tako ukrasili dom. Takođe su se poklanjali kao svadbeni darovi i prenosili kao porodično nasljeđe.
Žena koja je nosila bundu smatrala se pravom damom. Muževi su dopuštali suprugama da potroše nekoliko plata na ovaj komad kako bi ga s ponosom mogle nositi u posebnim prilikama. Danas se bunde rjeđe nose, a prosto je nezamislivo vidjeti ženu sa “lisicom oko vrata”, što je nekada bio vrhunac elegancije.
(Telegraf)
