Piše Emilo Labudović
Zasjelo sunce na sedlo između Brajenice i Sjekirice, pa prižarilo. Sve utonulo u tek probuđeno utro, a tišina, gusta kao žele, leluja na blagom povjetarcu, slična prozirnoj zavjesi kroz koju dan dobija nestvarne plavičaste nijanse. Pravi proljećni dan, a mart tek zabasao u dolinu i razmahao se na sve strane. Toplo kako se ne pamti za ovo doba, i sve odiše svježinom, čistoćom i opojnim mirisom nade da bi i moglo biti proljeća. Na drugoj strani sela vidi se pogurena figura žene u crini, slična povećoj bubi koja gamiže braon platnom njive, vrijedno skupljajući preostale trstike, jelovu četinu i neobrane vreže tikava od prošlog ljeta. I ništa ne muti dubinu mira, osim veselog cvrkutanja vrabaca koji grabe priliku da se nametnu dok se još nisu vratile laste.
Nedelja je. Dan za odmorit dušu, ali ne i dan za lenstvovanje jer toliko je posla a tako malo vremena koje, kao u inat, curi brže od zrnevlja na žrvnju vodjenice. Voćnjak se razgranao i mladice streme u visinu, pa to valja potkresati, razrijediti i uobličiti da bi rodilo kako valja. I dok, sporo i oprezno, škljocam makazama, teška srca se odričući lastara od kojih bi za koju godinu lako mogao biti ili bocun rakije ili tegla pekmeza, dođe mi na um preporuka jednog od „mojih“ (formalno, ali ne i od srca) koji mi onomad, kao Srbinu, toplo preporuči da se manem identiteta i, kao prase uoči novembra, prihvatim korita. Nije važno, reče on koji smo i to što nam ne daju da budemo ti koji jesmo, važno je samo da korito bude što punije.
Mada mi, i kao pojedincu a i kao pripadniku mog naroda, uopšte ne nedostaje proevopski pečat ovoga, silom prilika, „moga“ na krštenicu, koju mi je ovjerio još čukunčukun đed, uhvatim sebe ponekad kako me mučno žigne saznanje da po svaku cijenu hoće da me gurnu sa scene i satjeraju negdje u ćošak u kojem me čeka korito, nasuto po svijetu isprošeim i zajmljenim mekinjama. Mekinjama koje će, ako Bog da, otplaćivati još i moje čukununuče. I dok rukom, na kojoj se već modre žuljevi od makaza („pošla krava na oranje“, rekla bi moja majka), ispisujem ove redove, ne mogu da prigušim osjećanje jeda da ih pišem starostavnim jezikom roda moga, jezikom kojim još uvijek govori komotna većina mojih sugrađana, a koji su, mimo logike, mimo pravde i mimo svakog rezona, osudili na ustavni i svaki drugi suživot sa jezicima kojima govore i služe se grupe na nivou statističke greške.
Uz Rijeku se pojačava strujanje vjetra od Kozlena i rashlađuje oznojeno čelo, ali ne i misao pod njim. Jer to što mi čine i što me po stare dane raspismenjuju ne čine mi dušmani. Oni to, koliko me znanje iz istorije služi (mene nijesu školovali Šerbo i Živko), nijesu činili ni tokom vjekova i decenija okupacije. To mi čine „moji“, oni sa kojima sam derao opanke idući u školu i „iste zadatke rešavajući teške“, oni koji su se, na prečac, sjetili da je jezik na kojem smo progovorili i opismenili se sada neki drugi i drugačiji. Naćirgilisan i „evropski“ namirisan, kako bi se prikrio smrad podvale i rana noža u sopstvene grudi. Ali, ne talasaj, poručuje onaj „moj“, to i nije toliko važno, važno je da je korito puno. A Andrić, Pekić, Lalić, Ćosić, Crnjanski, Ćopić, tete Desanka i Mira, neka oproste, vremena su takva. Jer, „hrana“ kojima su oni hranili naše duše i naša saznanja nije od one evropske i nije za korito, makar i prelivalo.
Opija svjež, sad već prohlađen, planinski vazduh, prodire u odavno začepljene plućne alveole, i, s vremena na vrijeme, mami na dubok uzdah. Onaj iz petnih žila. Jer, uprkos svemu, a naročito „netalasanju“, u duši je još uvijek zagušljivo, stiska grudi i ne da da se udahne onako kako bi bilo red. I sjetih se: čuveni engleski i jedan od najvećih svjetskih naučnika, Isak NJutn, bio je u jednom mandatu poslanik u britanskom Parlamentu. Ostalo je zapisano da je tokom mandata samo jednom zatražio riječ i rekao: „Gospodo, dozvolite da otvorim prozor“! I ta jedna jedina njegova rečenica, prosta po formi a duboka po značenju, ostala je za pamćenje i nauk duže od svih blistavih besjeda izgovorenih u tom hramu riječi. Jer, kad je „zagušljivo“ sve drugo je – u drugom planu.
I zato, umjesto bilo kakve polemike sa onim, od nevolje „mojim“, samo molba: otvori, dijete, prozor, mnogo je zagušljvo. A i korito se usmrđelo. Toliko.
(Mišljenja i stavovi u rubrikama Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
LIJEPA ZEMLJA I NJENI LJUDI
Crna Gora u predproljećno vrijeme:
Kao morska i planinska vila;
Zasjelo sunce, povjetarac leluja
nebesko plavetnilo, cvrkuću vrapci,
voćnjaci se razgranali, strče u visinu.
Nedjelja je i ljepota zavičajna.
Opija.
ALI, duši zagušljivo.
Grudi stiska smrad
Guraju nas na korito, da zaboravimo
ko smo, kojim jezikom govorimo,
da „ne talasamo“…
Širi se smrad.
OTVORITE PROZOR !!!