Otac Gojko Perović: Ovo nije više ona Crna Gora od prije dva mjeseca i više nikada neće biti ista!

Matica srpska, panteon srpskog pamćenja i košnica naše kulture, pamti sve u ime svih nas još od 1826, kada su je Srbi osnovali u Pešti, a ubrzo preselili u Novi Sad, ali ne sjeća se da je u njenom novosadskom zdanju ijedan govornik okupio toliko mnoštvo ljudi kao u četvrtak veče otac Gojko Perović, protojerej-stavrofor, rektor Cetinjske bogoslovije i jedan od predvodnika protestnih litija u Crnoj Gori. Litije su i bile tema ovog susreta. Srpska Atina i Srpska Sparta u Matici srpskoj ponovo su disale kao cjelina.

– U nedelju ću predvoditi litiju u Sremskoj Kamenici i ako me moji u Crnoj Gori budu pitali zašto baš tamo, podsjetiću ih da svi oni kada ih srce zaboli idu u Kamenicu. A ovo što se događa u Crnoj Gori, tu se baš o srcu i radi – poručio je Perović u intervjuu „Novostima“.

Postoji li jedna riječ u koju bi stalo ovo što se događa u Crnoj Gori?

– Sabornost je ta riječ. Nema crkve bez naroda. Mogli smo ranije da im šaljemo specijalne pozivnice, mogli smo i pare da im nudimo, ali ovoliko ljudi ne bismo nikada okupili. Narod u Crnoj Gori osjeća sabornost. U litijama u Herceg Novom, gdje sam odrastao, srećem ovih dana ljude koje znam od malih nogu. Svi oni, bez obzira na različite profesije, stoje u hramovima i pjevaju duhovne pjesme. Tako skladan skup za dvije decenije, koliko sam sveštenik u Crnoj Gori, nisam mogao ni da zamislim. I ne samo u Herceg Novom, nego u skoro svakom crnogorskom gradu. Ja vam tvrdim da ovo nije više ona Crna Gora od prije dva mjeseca. Neće više nikada biti ista. Ovo je duhovna revolucija u ljudima koji spoznaju da su slobodni i dovoljno hrabri da je brane strpljivo, istrajno i argumentovano.

Čini se da litije djeluju ljekovito ne samo protiv spornog zakona, nego i nekih „boljki“ iz političke prošlosti. Komunizma, na primjer?

– Da. Ljudi su izašli povodom zakona, a juče sam od jednog prijatelja čuo da su ljudi izašli da progovore i o nekim nepravdama još od 1948. godine. Čini mi se da to nije pretjerano.

Rekli ste tokom jednog obraćanja učesnicima litije da se ne pamti ovakva zima bez snijega, te da se Vaskrs ušunjao u Crnu Goru u vrijeme Božića… Hoće li protesti spojiti Božić i Vaskrs?

– Ovo je prvi čas demokratije na Balkanu, ravan antičkim polisima kada su ljudi šetali ulicama i raspravljali o filozofsko–političkim pitanjima. E, sada imate to u Crnoj Gori. Ljudi brane i pretke i sami sebe i svoje potomke. Svjesni su da su postali dio velikog istorijskog događaja i da imaju ravnopravno učešće u tom događaju, da nisu marginalizovani. Tema jeste politička, vezana je za zakon, ali je način protesta duhovan, kao na svetoj liturgiji. Svi pjevaju, čitaju molitve. Posledice ovakvog protesta su dalekosežnije i od samog zakona. Imamo ljude koji se više ne boje šta će reći predsjednik mjesne zajednice ili direktor na poslu. Oslobodili su se.

Šta bi, posle ironisanja o „šetnjama dobrim za zdravlje“ i zamračenja medija, mogao da bude sledeći potez aktuelne crnogorske vlasti?

– Njihov korak mogao bi da bude da se urazume u pravcu postizanja nekog rješenja. Ne samo zbog ljudi koji protestuju, nego i zato što dobijamo i neke upute iz međunarodne zajednice. Komesar EU je, prije petnaestak dana u Crnoj Gori, na veoma jasan način skrenuo pažnju da sa ovim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti nije sve u redu, da bi trebalo da se priča i da su oči Evrope uprte u Crnu Goru. I iz Savjeta Evrope imamo konstataciju da im nije baš najjasnije šta je vlast htjela ovim zakonom. Dakle, imamo tu intonaciju Evrope i sve više građana Crne Gore koji su na ulicama i koji mirno i dostojanstveno protestuju.

Strepite li da bi vlast mogla da izazove nameran incident kako bi sve krenulo drugim, neželjenim pravcem?

– Svako zdravorazuman misli i o tome. Postoji ta mogućnost kada vidite jednosmernost predstavnika vlasti koji dozvoljavaju sve samo ne da se priča o promjeni zakona, što jeste zahtjev trećine biračkog tela u Crnoj Gori. Takva vlast, bez sluha za prigovor i osjećaja da primi kritiku, spremna je na sve. Istovremeno, gledajući puls ljudi koji učestvuju, ja se sve manje toga plašim. Možda može neko da pokuša, ali duh koji vlada na protestima je takav da je incident neprimjenjiv. Ne mogu da prorokujem šta će tačno biti, ali duh protesta je takav da se jasno vidi ko nije u duhu litije.

Provejavaju zapažanja da se u Crnoj Gori, u vrijeme litija, počeo češće upotrebljavati termin „Pravoslavna crkva“, nego „Srpska pravoslavna crkva“. Ima li mjesta za takvu bojazan?

– Nema mjesta toj temi. Srpska pravoslavna crkva je zvanično ime naše crkve i ono se ne skriva ni u saopštenjima Episkopskog savjeta SPC. Na litijama se nose obilježja SPC, a naša misionarska potreba je da našom terminologijom idemo malo dalje od administrativnog imena naše crkve, jer su učesnici naših litija podjednako pravoslavni vjernici i Srbi i oni koji se ne osjećaju Srbima. Naša potreba jeste da naglasimo da to jeste SPC, ali da ona, kao takva, jeste crkva svih pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Želimo da naglasimo da je pravo ime SPC, kao i ruske, grčke, bugarske, u stvari pravoslavna crkva, crkva koja okuplja sve i ne dijeli nikoga po naciji. Ali, ime, status i ustrojstvo SPC niti ko dovodi u pitanje, niti kome pada na pamet da to radi. Naša misionarska potreba je da u izrazu, besjedi i komunikaciji sa prisutnima naglasimo vaseljenski, univerzalni značaj naše SPC.

Ne prija vam što vas tabloidni mediji u bezmalo rok maniru proglašavaju „zvijezdom litija“?

– Kad se podigne talas, na vrhu izbije pena, bijela kao griva. A šta s njom biva? Kada se talas povuče, pjena prva nestaje. Nikakva kap vode ne treba da pomisli da je ona neki faktor u ovom talasu. To bi bilo ružno i pomisliti i govoriti. Ovaj narod u Crnoj Gori demonstrirao je prvu istinu naše vjere, a to je da je ona stvar sabornosti, jedna moba, zajednički „posao“ u kojem se dobro zna i ko ga vodi i kad počinje.

Jeste li čuli pjesmu rep grupe „Beogradski sindikat“ posvećenu litijama?

– Jesam, predivna pjesma! Pogodila je u centar, duh i suštinu ovih protesta.

(Foto: Novosti)