Trampova kapitulacija pred Sijem, „posejdon“ posle „burevesnika“ i „orešnika“, dogovor Milorada Dodika s Rusijom i SAD, ko se uplašio Ruskog istorijskog društva u Srbiji i 1. novembar u Novom Sadu, samo su neke od tema koje su obilježile nedjelju za nama i koje je, u novoj epizodi emisije „OsvRT“, analizirao urednik informativnog programa televizije RT Balkan Nikola Vrzić.
Tekst autorske emisije prenosimo u cjelosti.
Trampova kapitulacija pred Sijem, „posejdon“ posle „burevesnika“ i „orešnika“
Posejdon je bog mora. „Posejdon“ je ruski bog mora koji baš svaki protivnički brod, uključujući nosače aviona, uključujući i ostrva kao nosače aviona, na primjer, britanska, čini samo ogromnim metama. Kao i, recimo, Belgiju čiji ministar odbrane prijeti da će Moskvu zbrisati s lica zemlje. Jer ruski „Posejdon“ posjeduje i moć da u podvodnoj eksploziji izazove razorni cunami.
Naravno da niko ne želi da „Posejdon“ ikada prikaže svoju razornu moć.
Drugim riječima: valjda će njegove potencijalne mete imati dovoljno razuma da razumiju kakvu mečku čačkaju. Te da će „Posejdon“ shodno tome dejstvovati isključivo kao sredstvo odvraćanja, a ne Sudnjeg dana.
Ovo tim prije što je Rusija prethodno demonstrirala i šta može „burevesnik“ koji ima neograničen domet. A prije toga i „orešnik“.
Niko na svijetu nema ništa slično. Niti od toga ima odbrane.
Eto koliko – ništa – ne znaju oni koji o Rusiji s podsmijehom govore kao o benzinskoj pumpi s nuklearnim oružjem.
Pošto benzinske pumpe očigledno nijesu u stanju da naprave tehnološki prodor koji će proizvesti ovakvo nuklearno oružje. Zlu ne trebalo.
S tim što čitav svijet mora da se zabrine ako zaista tako misle oni koji se – uprkos svim dokazima – Rusiji podsmijevaju. Jer iz pogrešnih pretpostavki slijede pogrešni zaključci. A onda i pogrešni postupci. Poput onog da se ruski medvjed može čačkati bez posljedica.
No nije ni samo to što je Putin pokazao ono što je i najavio još 2018, pa mu nijesu vjerovali da je Rusija u stanju da proizvede to oružje iz filmova naučne fantastike.
Nego i tajming ovih pokaznih vježbi: kad su se sastajali Donald Tramp i Si Đinping. Da ruski predsjednik svom kineskom kolegi, prijatelju i savezniku doda još jedan ubjedljiv argument.
Trampa je ovaj argument očigledno dovoljno uznemirio pa je naredio da se momentalno obnovi testiranje nuklearnog oružja u Americi. Posljednji test je, međutim, sproveden još ’92, a „Vašington post“ tvrdi da su potrebne, možda, i godine za pripremu Trampovog testa, uz to i 100 miliona dolara, a pride je i „izgubljeno iskustvo za sprovođenje fizičkog testa“ nuklearnog oružja, to jest više nemaju ni ljude koji umiju to da urade.
Što ne znači da Tramp prijeti praznom puškom, nego da je sve to mnogo ozbiljnije od onoga što može da stane u jedan post na društvenoj mreži.
Uostalom, kad smo već kod raskoraka između želja i mogućnosti, čak i agencija Rojters (koja ne smije da se optuži za pristrasno izvještavanje o Rusiji) priznaje da američke sankcije „Rosnjeftu“ i „Lukoilu“ neće imati nikakav uticaj na količinu nafte koju Rusija izvozi u ostatak svijeta; čak je i vazal kao što je Japan odbio američki zahtjev da se odrekne ruskih energenata. O Indiji da ne govorimo.
No Trampovi su problemi i znatno složeniji od toga: 38 biliona dolara državnog duga koji raste sve bržim tempom, i pokazna vježba koju je sproveo Si Đinping uspostavljanjem kontrole nad izvozom rijetkih zemnih elemenata.
Koji su neophodni za baš svaku današnju tehnologiju budućnosti. Bez toga, što Kina kopa u procentu od 70 odsto svega u svijetu, i prerađuje u još većem procentu od 90 odsto, nema ničega: od telefona, preko automobila, pa sve do, na primjer, aviona F-35 i štagod im je tamo najnaprednije. Što je naprednije, to je zavisnije od Kine.
Londonski „Ekonomist“ priznaje da Kina svojim rijetkim zemnim metalima može da – citiramo – obogalji zapadne lance snabdijevanja; a pride – takođe ocenjuje „Ekonomist“ – pokazuje da može, i hoće, da uzvrati Americi, i to sasvim uspješno. U brojkama, to znači da je ove godine izvoz kineske robe u Ameriku opao za čak 27 odsto, no, uprkos tome, ukupan kineski izvoz porastao je za 8 odsto.
Zaključak: Americi je potrebnija Kina nego što je Kini potrebna Amerika.
Zato je Tramp, da bi dobio ono što mu je potrebno iz Kine, u značajnoj mjeri i suspendovao svoj trgovinski rat protiv Kine. Iako će to značiti produbljivanje onih trgovinskih deficita s kojima je htio da se obračuna. Dok je Kini svejedno plus 8 odsto.
A istovremeno ni Amerika ni svi njeni NATO saveznici iz Evropske unije ne mogu da pobijede ni Rusiju, nego su, naprotiv, na meti njenih „orešnika“, „burevesnika“ i „posejdona“.
Za razliku od američkih NATO saveznika iz Evropske unije, Tramp još nije propustio priliku da napravi nekakav sporazum s Putinom i Sijem. Štaviše, sada je kroz dogovor sa Sijem pokazao i da je svjestan da ga kineski lider drži u šaci. A to već predstavlja ubjedljivu osnovu za dogovor trojice lidera.
Naravno, pod uslovom da Tramp bude sposoban za to. Dok Putin i Si svejedno nastavljaju putem osvajanja slobode. Ne samo svoje, nego i za čitav onaj svijet koji ima snage, volje i mudrosti da im se pridruži.
Dogovor Milorada Dodika s Rusijom i Amerikom
Toliko smo navikli da pobjeđujemo 5:0 da, kad stvarno počnemo da pobjeđujemo, ili makar prestanemo da gubimo, ne smijemo ni da se poradujemo kako treba. Iz straha da se varamo i da smo poraz (opet) pomiješali s pobjedom od 5:0.
Pa ipak, nesporne činjenice ohrabruju, dok (još nepotvrđene) glasine, preciznije, strahovi sarajevske političke čaršije, nade raspaljuju i dodatno.
Ono što je sigurno: žrtva u vidu (formalnog) povlačenja Milorada Dodika s mjesta predsjednika Republike Srpske, kao i povlačenje zakona donijetih u Narodnoj skupštini Republike Srpske radi suprotstavljanja samovolji Kristijana Šmita i sarajevskih saizvršitelja volje njegovih nalogodavaca, dobila je kompenzaciju u vidu povlačenja američkih sankcija čelnicima Republike Srpske. Od Milorada Dodika nadalje, što samo po sebi pokazuje da je riječ o dogovoru koji je širi od samog Dodika.
Da bi na sjednici Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija američka predstavnica poručila i da se Amerika više neće baviti poslovima izgradnje nacija i sličnim intervencijama okupacijom.
Kopernikanski obrt; potpuna jeres sa stanovišta tog militantnog američkog intervencionizma na koji smo navikli u vrijeme Klintonovih, Ričarda Holbruka i Madlen Olbrajt.
Pa je u skladu s tim američka izaslanica poručila i da je vrijeme za lokalna rješenja kroz dijalog sva tri naroda u Bosni i Hercegovini.
Iako Kristijana Šmita nije spomenula, ovo znači da za njega tu nema mjesta.
Predstavnici Rusije i Kine, naravno, stvari su nazvali pravim imenom i njemačkog su državljanina definisali kao uzurpatora. Kome tu, naravno, nema mjesta, što ovoga puta smatraju i Amerikanci, dok su prije šest mjeseci smatrali obrnuto. Naši partneri iz Evropske unije i Velike Britanije iznijeli su, shodno očekivanjima, sasvim suprotan stav.
Što će reći da se ponovila već viđena situacija u Ujedinjenim nacijama – da se na istoj strani nađu Rusija, Kina i Amerika, a Evropska unija i Velika Britanija protiv njih; kao ono kad je Srbija glasala uz Evropsku uniju i Veliku Britaniju protiv Rusije, Kine i Amerike, pa se poslije izvinjavala i povlačila svoj glas. Ovoga puta nije imala prava glasa, pa je neprilika izbjegnuta.
Elem, ovo izjašnjavanje u Savjetu bezbjednosti, uz svu propratnu igru oko toga, pokazalo je da Rusija (plus Kina) i Amerika na Balkanu mogu da pronađu zajednički jezik. Štaviše, pokazali su i da to pronalaženje zajedničkog stava (može da) ide u korist srpskim državnim i nacionalnim interesima. Dok okolnost da su interesi Evropske unije i Velike Britanije ponovo na suprotnoj strani naših interesa samo još jasnije pokazuje šta nam je činiti.
A tu su i dodatni detalji iz Sarajeva. Najkredibilniji među tamošnjim medijima – u mjeri u kojoj su sposobni da budu kredibilni – prenose informacije da (u sklopu dila u kome nijesu učestvovali) iz bilo kojeg formalnog razloga neće ni biti vanrednih predsjedničkih izbora u Republici Srpskoj – što bi trebalo da znači da Milorad Dodik nastavlja da vlada kao izabrani predsjednik, makar i neformalno – ali i da Kristijan Šmit odlazi iz Bosne i Hercegovine.
Štaviše, neobavljena posla. Te da bi umjesto njega trebalo da dođe visoki predstavnik s mandatom Savjeta bezbjednosti UN, znači, i s odobrenjem Rusije i Kine. Pri čemu treba zabilježiti da sarajevski mediji, kojima može da se vjeruje u nekim slučajevima, a možda i u ovom, tvrde i da su Amerikanci tražili od Šmita da podnese ostavku, pokupi prnje i ode, dok mu Nijemci to ne daju nego, naprotiv, još nastoje i da mu ojačaju poziciju.
Uostalom, vidjećemo. Za sada ide u poželjnom smjeru, o čemu posredno svjedoči i demonstrativno prijateljski susret Milorada Dodika i senatora Republike Srpske Aleksandra Vulina koji prethodno nije krio svoj strah da je njegovim formalnim povlačenjem Srpska doživjela poraz. Koga zmija ujede…
No, naravno, to što ide u poželjnom smjeru ne znači i da je pobjeda već ostvarena. Još nije 5:0 za nas. Ali idemo ka tome. Još samo da Sarajevo prestane da nam odlučuje o izborima u Republici Srpskoj, kako za predsjednika republike, tako i za predsjednika bilo koje partije. I da Kristijan Šmit ode tamo gdje mu je i mjesto. I da se u njegovu kancelariju useli neko s odobrenjem Rusije i Kine. I da ta kancelarija prestane da koristi Bonska ovlašćenja. A da onda budu ukinuti i kancelarija i Bonska ovlašćenja…
Tako da je dug put još pred svima nama u odbrani Republike Srpske. Ali odnekud mora da se počne. A početak je bolji nego što smo se usudili da se nadamo. Možda i zato što je dogovor pravljen s Rusijom i Amerikom Donalda Trampa, a ne protiv njih.
Ko se uplašio Ruskog istorijskog društva u Srbiji
Svi znamo da je ruski car Nikolaj Drugi u Prvi svjetski rat svoju imperiju uveo da bi zaštitio Srbiju. Ali mnogi donedavno nijesu znali da je u oslobođeno Dušanovo Skoplje u Prvom balkanskom ratu prvi umarširao XVI pješadijski puk prvog poziva Car Nikolaj Drugi.
Zašto da ne, kad su na zidovima Arhangelske saborne crkve u Kremlju, gdje su sahranjivani ruski carevi, oslikane freske svetog Save i svetog Simeona, i svetog kneza Lazara srpskog. Nijedan drugi narod koji nije ruski – osim srpskog – nema svoje svece oslikane tamo, u Kremlju.
Pa je i zbog ovakvih prizora iz naše zajedničke istorije potrebno osnivanje Ruskog istorijskog društva u Srbiji. Ako je istorija učiteljica života, da Srbi ne padnu na ispitu, jer pravo na popravni ne postoji.
Nego da zajednička rusko-srpska istorija nauči one koji ništa ne znaju – ili da podsjeti one koji su zaboravili – da su Srbi i Rusi uvijek bili na istoj, pravoj strani istorije. Dok su tradicionalno protiv sebe imali neke od francuskih ili britanskih oficira koji su pomagali Turcima u Prvom srpskom ustanku protiv Srba kojima su pomagali Rusi.
O Nijemcima, svaki put kad su bili u prilici, da i ne govorimo. Pa da i iz tih lekcija iz istorije izvučemo i određene zaključke o našoj sadašnjosti.
Naime, zar imamo ijedan dokaz da su se svi oni što su svaki put bili protiv nas, zaključno s ’99, toliko predomislili pa su sad za nas? A mi zato treba da sa njima budemo protiv Rusa. I da im javno nudimo srpsku municiju za to.
Čak i kad su nam Francuzi pomagali, to smo im iz Prvog svjetskog rata vraćali s kamatom sve do 1970-ih godina prošloga vijeka. Dok nam ovaj danak EU integracijama u ruskoj krvi prolivenoj srpskom municijom istorija neće oprostiti. Kad bi oni sveci iz Kremlja mogli da progovore, šta bi rekli…
Ali i još nešto, podjednako važno. Opet, ne samo za istoriju nego i za našu sadašnjost. Naime, lijepo je primijećeno da su se na osnivačkoj skupštini Ruskog istorijskog društva u Srbiji okupile i političke ličnosti različitih političkih stavova. Ali istog odnosa – i prema Srbiji i prema Rusiji, jer je to isto. Potvrđeno vijekovima, barem još od svetog Save i svetog Simeona.
I to je, zapravo, i najsubverzivniji aspekt ovog događaja – podsjetio je na jedinu stvarnu liniju podjele (ako već podjela mora da postoji). Na patriote i nepatriote. Na državotvorne i antidržavne.
Jedni su se obradovali zbog osnivanja Ruskog istorijskog društva u Srbiji. Drugi su se toga uplašili. Znaju i zašto su se uplašili. Za dobro svih nas, valjalo bi da svojim aktivnostima Rusko istorijsko društvo u Srbiji ne iznevjeri njihove strahove.
1. novembar u Novom Sadu
Makar nešto utešno: Dan žalosti povodom prve godišnjice smrti 16 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu nijesmo uspjeli da oskrnavimo. Iako je bilo neizbježnih pokušaja da se i to dogodi.
Komemorativni skupovi, ipak, prošli su dovoljno dostojanstveno. Uključujući onaj najbrojniji, protestni, u Novom Sadu.
S tim što to ne znači i da je bilo koji od naših problema riješen. Nego, samo, naši problemi ovog 1. novembra nijesu postali još i veći…
Kao važan – i valjan, preko potreban – detalj treba uočiti i parastose koje su u hramovima Srpske pravoslavne crkve, od Beograda i Novog Sada skroz do Banjaluke, dakle širom srpskog svijeta, ovim tužnim povodom služili patrijarh srpski Porfirije, vladika bački Irinej u stradalnom Novom Sadu i drugi velikodostojnici naše crkve.
Ne može, naime, Evropski parlament da ima monopol na žalost u našoj zemlji. Tim prije što u iskazivanju žalosti iz Evropskog parlamenta, što se tiče iskrenosti, ima samo iskrene namjere da se naša žalost iskoristi za neke druge ciljeve. Od litijuma do Rusije i Kosova i Metohije, kao što je precizno pobrojano u rezoluciji Evropskog parlamenta o Srbiji o kojoj smo već govorili na ovom mjestu.
Pažnju je privukao i slučaj Miše Bačulova koji je skrivenom kamerom snimljen u namjeri da lažira svoje trovanje zarad proizvodnje (para)političkog efekta uoči skupa u Novom Sadu.
Očekivano, mediji s nacionalnom pokrivenošću potanko su eksploatisali ovaj slučaj. Čak i s opravdanim razlogom, i to ne samo zbog raskrinkane namjere da se novosadska tragedija zloupotrijebi; da je sve prošlo kao što je planirano, naime, poslužilo bi kao katalizator za novo raspaljivanje gnjeva.
A svako raspaljivanje gnjeva, pogotovo kad je namjerno, ima potencijal da proizvede posljedice kakve mogu da nam požele samo oni što nam ne žele ništa dobro.
Tim prije što smo samo zahvaljujući sreći preživjeli onaj pokušaj ubistva u Ćacilendu. I pitanje je koliko nam je takve sreće preostalo u slučaju dolivanja još takvog ulja na vatru naših podjela.
U analizama slučaja Miše Bačulova iznijeta je i osnovana sumnja da se on toga nije sam sjetio. Ako se zbilja nije sam sjetio, neko mu je rekao. Ko?
Analize su na ovom pitanju uglavnom zastale, iako se mogući, važan trag nalazi na Instagram nalogu samog Bačulova: boravak na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji početkom ove godine.
Među partnerima i sponzorima Minhenske bezbjednosne konferencije su Vlada Njemačke, britanski Kraljevski institut za međunarodne poslove, glavni NATO tink-tenk Atlantski savjet i tako dalje. Oni su pozvali odbornika iz Novog Sada u Minhen da mu daju na značaju. I ko zna šta još.
Ako je on eksponent nekih inostranih igrača, to je inostranstvo na koje pada očigledna sumnja.
Ilustracija našeg problema se, međutim, sastoji u tome što je ista ta Minhenska bezbjednosna konferencija jedan od organizatora takozvane Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj je prošle nedjelje, uz šeficu kabineta Hilari Klinton i snahu Džordža Soroša, i ćerku Madlen Olbrajt, učestvovala predsjednica Skupštine Srbije.
Čemu, naime, vodi saradnja s onima koji nas ruše? Zašto nijesmo za strane agente proglasili one (takozvane) nevladine organizacije koje novosadsku tragediju hoće da pretvore u obojenu revoluciju? Zato što Evropski parlament izražava podršku tim, takozvanim, nevladinim organizacijama civilnog društva. I traži da imaju još veću ulogu u našem društvu.
A mi hoćemo u Evropsku uniju, jel’.
Što nas vodi i do nevesele prognoze onoga što nas čeka u srpskom političkom životu poslije 1. novembra. Ukratko: vjerovatan nastavak dosadašnjeg mrcvarenja.
Jer su i jedna i druga strana duboko ušančene na svojim nepomirljivim pozicijama. Dok je bilo kakva varijanta koja nije ni prva ni druga – i kojoj i jedni i drugi složno žele da ne postoji – neartikulisana shodno takvoj njihovoj, zajedničkoj potrebi.
Pa kome prvom dosadi da blokira ili da se tome suprotstavlja.
Ovo pak znači i nastavak dosadašnjeg geopolitičkog bauljanja, iako je prostora za nedonošenje velikih odluka sve manje.
S tim u vezi valja primijetiti i da je novosadska protestna komemoracija protekla taman po mjeri instrukcija iz Evropskog parlamenta: nije bilo nepoželjnog srbovanja kao na vidovdanskom skupu u Beogradu, nego samo korupcija i srodne, geopolitički bezbjedne teme.
Da podsjetimo, Evropski parlament se ogradio upravo od onih studenata u blokadi koji su patriote, a koje je Vladimir Putin preporučio vlastima u Beogradu kao sagovornike za razgovor o zacjeljivanju tekuće političke krize. Oni sad nijesu dobili pravo glasa.
A i osim toga se, kao poželjno, najavljuje da će vladajuća keč-ol varijanta biti napadana i s jedne i s druge strane političkog spektra, znači, i patriote sa svojim argumentima i antipatriote koje su za ulazak obogaljene Srbije u Evropsku uniju.
Ali sve to je i aktuelna vlast. Što samo znači da će se na jedan keč-ol udariti drugim keč-olom. A to samo najavljuje nastavak istog geopolitičkog i geoekonomskog tumaranja.
Koje, usljed okolnosti koje su mimo našeg uticaja, postaje sve teže održivo.
Tako da smo, zapravo, od Dana žalosti i komemorativnog skupa u Novom Sadu dobili i najviše čemu smo smjeli da se nadamo.
Priliku, koju nijesmo pokvarili, da se, u hramovima Srpske pravoslavne crkve ili pred Željezničkom stanicom u Novom Sadu, relativno pristojno prisjetimo 16-oro nevinih.
Normalizacija političkog života u Srbiji, međutim, moraće da sačeka neku bolju priliku. Ako je uopšte zaslužimo.
