Piše: o. Darko Ristov Đogo
Danas me je nekoliko ljudi pitalo isto pitanje: osjećaš li se i ti izdano? Da li ti je krivo što si išao na litije?
Nije lako čovjeku da odgovori na to pitanje, a da se ipak ne osjeti bar sjetno, ako ne i sasvim tužno. Nismo se mi nadali velikim promjenama i ne odmah. Kao da se danas zaboravlja da nam je na ustima bila ona čuvena formulacija Vladike Joanikija: „ovo se zlo neće za dugo okončati jer se spremalo dugo – ali i mi smo se spremali vijekovima“. Možda je naš instant zaborav tog osjećanja nakon 30..8. u mnogo čemu kriv za mnogo šta što se kasnije dešavalo.
Ali, da samo kažem osnovni odgvoor: ne, ne kajem se za učešće u litijama, iako ništa možda nije onakvim kakvim bih želio da jeste. Ne kajem se – bez želje da moju mikron od žrtve poredim sa velikanima moga roda – kao što ne može kajati ni vojnik sa Cera zbog toga što je nastala Jugoslavija na njegovoj žrtvi a ne slobodna Srbija, kao što se ne smije kajati toliko hiljada srpskih vojnika koji nisu čitali „Kapital“ već su štitili svoja sela, da bi na njihovoj žrtvi nastala FNRJ/SFRJ. Ne kajem se i ne tražim priznanje jer se za odbranu svoga niti možeš kajati, niti tražiti priznanje.
I, mada će odgovor na pitanje „zašto nije bilo onakvim kakvim smo se nadali?“ zahtijevati disertacije – kao one koje se pišu o 1918. ili o Republici Srpskoj danas spram one koju su sanjali njeni stvaraoci – osnovni odgovor u mojoj intuiciji nije dat samo u poslovičnoj naivnosti našeg svijeta već upravo suprotno – u našoj želji da budemo mudri, pametni, da svoje intuitivne osjećaje, one date čak i najneprosvećenijem srpskom čovjeku zagušimo zarad viših ciljeva, da se prićutimo upravo onda kada drugi artikulišu svoje interese. Da smo i mi svaki od tih puta stavili na sto ono što tražimo i zahtijevamo bez podrazumijevanja (onog „lako ćemo“ kooje nas košta i kada pravimo kuću i državu), možda bi bilo bolje.
Takođe: možda ostaje i još jedna pouka koju nikako da prihvatimo a to je ona da ne može niko – čak ni klir tj „Crkva“ – da za nas izabere, dok mi sami opet ne postanemo bar malo više nalik na Crkvu kao narod. Tačnije: ne mogu se preskočiti dani i noći borbe sa samim sobom bilo kakvom intimizacijom sa nekim „rješenjem“ dokle i sami nismo spremni da riješavamo svoje živoe, svoje padove, svoje nazaliječene karaktere.
Kako god: ne postoje konačne pobjede – iako mi uvijek tražimo upravo takve. Ni nad sobom, a tek ne nad nekim drugim.
Što upravo znači: opet ćemo se morati boriti.
Ali konačna sudbina svakog od nas i ovog našeg srpskog naroda nije u rukama tuđim, već Božijim i našim.
Jer nada nema prava ni u koga
do u Boga i u svoje ruke.
(IN4S)
