Oprosti nam, Vidovdane

PIŠE: EMILO LABUDOVIĆ

Kad smo bili narod i kad su se stvarali ime i država, veliki ljudi su živjeli u malim kućama. A onda su mali ljudi zaposjeli velike kuće, i sve je otišlo u… Honduras.

Iz velikih kuća, obasjanih šarenim lampionima i ispunjenim „lujevima“, ne nazire se tama koja nas je opasala i ne vidi se koliko smo postali mali. I kao pojedinci, i kao narod. A danas je dan koji je mjera svih naših dana. Kako ovih, tako prošlih i budućih. Dan u koji je, reče neko, stala vječnost, prema kojoj se ovaj bogomdarovani tren koji živimo čini tek kao bljesak i treptaj sna.

Vidovdan je svjedok da ga danas nijesmo dostojni, da smo, i pored svih naših velikih kuća i palata, suviše mali ne samo da mu dosegnemo visinu već ni da mu stanemo u sjenku. Jer, samo su mali ljudi i mali narod mogli da na ovaj dan Lazarevoj i Miloševoj glavi prododaju i Slobodanovu i ostanu zapisani kao jedini koji su prodali svoju najskuplju glavu. Samo mali narod i mali ljudi iz velikih kuća mogu da bratu iskopaju oko i otsijeku desnicu da bi ih pogledali i potapšali po ramenu dojučerašnji krvnici. Samo mali narod i mali ljudi iz velikih kuća mogu da pogaze sopstveno dostojanstvo i viševjekovnog brata žrtvuju za jednog „zelenog“ čovječuljka koji ovih dana tuđim k..cem mlati gloginje i zajebava čitav svijet.

Iz velikih kuća, obasjanih lampionima lažnog sjaja, ne vidi se Nebo. Iz velikih kuća, mali ljudi koji puze i leže u svojim „lujevima“, ne mogu da dosegnu vječnost. I ni na kraj pameti im nije da svoje ovozemaljsko, raskošno a nezasluženo, sjajno a oteto, carstvo, malo taman koliko i oni sami, zamijene onim vječnim, nemjerljivim. Jer za tako nešto potrebni su veliki ljudi, a oni ne žive u velikim kućama.

Vidovdan je, dan koji traje sve dane i sve godine, ali njega nema u kalendarima malih ljudi u velikim kućama. U orgijanjima i iživljavanjima malih ljudi iz velikih kuća ne čuje se vapaj Gračanice, plač Majke Jugovića, ni Lazareva kletva. Njihovi kalendari počinju i završavaju njima i zato tu nema mjesta Kosovskom boju koji nikad nije završen i traži nove Lazare i Obiliće, dok se svuda okolo roje Brankovići.

Ali neka, svako je vrijeme – za vremena. I ovo naše, malo i nedostojno, će proći. Doći će drugi, bolji, ljepši, pametniji i – veći. Vratiti se izvoru, čistom i ljekovitom, i napojiti se istinom, hrabrošću i čašću. Biće još dana dostojnih Vidovdana i onoga šta on znači. Do tada… dogodine u Prizrenu, pa kad da to bude.

A danas – oprosti nam, Vidovdane!