Ono što ne moga’ DPS, izgleda da je uspio PES?

Piše: Perica Đaković

Pitanje koje se ovih dana nameće jeste, da li se zbog situacije oko trenutne vlasti u Podgorici trese i politička vlast u Crnoj Gori. Da li je nešto trulo, što se ono kaže, u „državi Danskoj“, odnosno šta se kuva na političkoj sceni i ko su glavni kuvari?

Odgovor na ovo pitanje za obične građane je jednostavan, jer svi znaju da je Podgorica, u suštini, trećina Crne Gore, a politički zemljotres koji se tamo trenutno dešava može se lako, poput cunamija, prenijeti i na preostali dio države.

Da li je moguće da se nazire kraj koalicije Mandićevog NSD-a i Kneževićevog DNP-a? Da li će ono što u posljednjih dvadeset i nešto godina nije pošlo za rukom Milu Đukanoviću i njegovom DPS-u – da razbije koaliciju Demokratskog fronta – poći za rukom ljudima iz sadašnjeg PES-a?

Uzalud su bili Milovi pritisci, pa i pokušaji i ponude tadašnjem DF-u da uđe u vlast. Uzaludan je bio i pokušaj da se razbije trojac Mandić – Knežević – Medojević. Kada mu ni to nije pošlo za rukom, uslijedio je i konstruisani državni udar sa direktnim TV prenosima suđenja sadašnjem dvojcu koalicije ZBCG.

Predstavnici srpskog naroda nijesu se dali. NJihova borba krunisana je litijskim pobjedama i svrgavanjem DPS-a sa vlasti. Međutim, ono što je Đukanović, i pored pada, uspio jeste da majstorski instalira neke svježe kadrove, istina trećeligaške, u redove PES-a.

Izgleda da je premijer Spajić sa svojim saradnicima bolje proučio Homerovu „Ilijadu“ i Vergilijevu „Eneidu“, kao i način na koji su Grci lukavstvom osvojili Troju. Na predlog i pritisak predsjednika Milatovića uspio je da u vlast uvede predstavnike srpskih lista, pa im je, nakon tri godine od 30. avgusta, dao nešto malo vlasti – nekoliko ministarskih i potpredsjedničkih mjesta, uz proširenje funkcija po dubini i mjesto predsjednika Parlamenta.

I ne samo to. Spajić je vješto upravo u redove koalicije ZBCG uveo „trojanske konje“, prepuštajući prividni politički primat predsjedniku Parlamenta kao najiskusnijem političaru, ali nikako i stvarne konce vlasti i donošenja odluka.

Dok su neki prihvatili ponuđenu „šećerlemu“, on je radio na razjedinjavanju dugogodišnjeg povjerenja između Mandića i Kneževića. Tako je jedan pristao da ostane u vlasti, a drugi da se odrekne fotelja i privilegija i preseli u opoziciju.

Igra sa policijom oko Botuna dovela je do napuštanja vlasti od strane DNP-a, što se brzo reflektovalo i napuštanjem partije od strane Dragana Bojovića. Pri tome, dotični nije vratio poslanički mandat koji mu je donijela partija, već je, po već viđenom modelu, prešao među nezavisne poslanike, djelujući u interesu nekog drugog.

To je bio samo prvi čin i početak planirane igre premijera. Ubrzo je uslijedio drugi šahovski potez, takozvani „damin gambit“, a to je bila naizgled iznenadna ostavka supruge gospodina Bojovića, Jelene, na mjesto predsjednice Skupštine Glavnog grada, čime je otvorena kriza vlasti.

Iza tog poteza krila se dobro osmišljena taktika uvođenja prinudne uprave u Glavnom gradu, koju bi postavila Vlada, odnosno direktno premijer Spajić. Za uzvrat je gospođi Bojović, kako se tvrdi, obećano mjesto potpredsjednice Vlade.

Čitava taktika uvođenja prinudne uprave imala je za pozadinu raspolaganje sa ni manje ni više nego 165 miliona eura, i to u predizbornoj godini, kada je tadašnja politička većina postala manjina u Podgorici.

Sve bi to prošlo manje-više nezapaženo da DNP i Milan Knežević nijesu prozreli igru i zatražili da upražnjeno mjesto predsjednika Skupštine Glavnog grada pripadne koaliciji ZBCG, odnosno da DNP predloži svog kandidata, što je koalicioni partner NSD javno podržao.

Međutim, u posljednjem trenutku iz PES-a su stigla osporavanja i uslovi Kneževićevoj stranci da podrži PES-ovog gradonačelnika Mujovića. Takvu igru DNP nije prihvatio i nastavio je borbu protiv uvođenja prinudne uprave u Glavnom gradu.

Dobro zamišljenu Milojkovu taktiku pomutila je kandidatura Srđana Perića, koji je prihvatio da bude kandidat za predsjednika Skupštine, a DNP je, nakon što je spriječen da predloži svog kandidata, najavio podršku Periću.

U tom trenutku počinju da se iz „trojanskog konja“ pojavljuju prvi akteri sa svojim saopštenjima. Prvo se javlja izvjesna gospođa Milošević iz NSD-a, a potom, ničim izazvana – osim ako nije po nalogu premijera – iz „trojanskog konja“ izlazi i bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, gospođa Borovinić Bojović, optužujući DNP za saradnju sa DPS-om.

Međutim, u bici saopštenjima prošla je, što bi narod rekao, kao bosa po trnju, pa je čak najavila i sudski proces protiv DNP-a.
U svemu je zanimljivo da se lider NSD-a i predsjednik Skupštine Andrija Mandić za sada drži po strani, prepuštajući medijsku bitku manje relevantnim ljudima, takozvanim drugopozivcima i trećepozivcima.

Da li će opasnost od neuvođenja prinudne uprave promijeniti njegov stav, pa će, kao u slučaju Pljevalja, gasiti vatru u posljednjem trenutku, ostaje da se vidi.

I dok političke igre traju, narod ih je očigledno pročitao i o njima se sve više govori kao o prljavoj političkoj prevari u kojoj se političari sve više sami uvaljuju u „živo blato“, i to usred predizborne godine u kojoj većina pokušava da sačuva svoj politički rejting.

Sudeći po onome što vidimo i čitamo, mnoge stvari isplivavaju na površinu, a takozvani „prljavi veš“ sve više izlazi na svjetlost dana.

Da ne podsjećam da sam u jednoj od kolumni prije dvije godine napisao da je PES = DPS, a izgleda da tada nijesam mnogo pogriješio.

Biće interesantno saznati ko su „naši Grci u našem trojanskom konju“.

Za sada, kako stvari stoje, važi:

„Oni što ne moga’ DPS, izgleda da će moći PES.“

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)