piše: Marko Kentera
nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Onaj bistri dječak iz Donje Morače, što je prodavao zukve petrovače, da se domogne knjige i obuće…, napisao je divno Matija Bećković. Taj dječak nikada nije prestao da hoda bos po svijetu, ni kad je obukao mantiju, ni kad je uzjahao užareni rep arhijerejske zvijezde. Obuća mu je bila suviše tijesna za put na koji je pošao, a vasiona mu je bila preuska i premala za ono što je htio da razumije.
Zvali smo ga Mitropolit Amfilohije, a kršten je imenom Risto.
Bio je sin kamena i rijeke pored koje je i rođen, unuk neba i molitve.
Između Morače i Lovćena učio je jezik Hristov, a na Svetoj Gori naučio tišinu. U toj tišini, koja zna više od svih rečenica svijeta, rodila se riječ egzarha svetog trona Pećkog — riječ koja je odzvanjala kao zvono, a sjekla kao sablja.
Bio je čovjek koji se nije bojao nikog osim samog Boga, a svakog čovjeka i Boga je volio do kraja. Kad su mnogi mijenjali vjeru za karijeru, on je mijenjao udobnost za teško stradanje. Kad su drugi ćutali, on je govorio istinu. Kad su ga kamenovali, što je bilo često, nije se sklanjao — znao je da svaki kamen koji njega pogodi pada Hristu sa leđa.
Njegov život bio je dugi post između dvije svete liturgije — one u Morači i one na Cetinju. Između te dvije liturgije kao da su prošli čitavi vjekovi iskušenja – komunizam i nacionalizam, i sve što se u Crnoj Gori usudilo da stane između čovjeka i Boga. On je išao kroz te vjekove kao kroz trnje, i sve je na sebe primao, kao da su mu i koža i snaga i mantija načinjeni od molitve.
U vremenu kad su mnogi bježali od krsta, on ga je tražio. Kad su se pjevali horovi pohvale i himne bez Boga, on je vraćao Boga u riječ, u pjesmu. Vratio je Boga u narod.
Nije ga bilo moguće ni voljeti ni ne voljeti na pola jer je bio cjelovit, kao kamen, kao hljeb, kao istina. Kao cijeli kosmos.
Danas, kad bi narod želio da mu opet ljubi ruke od zukava grube, i kad nad njegovim grobom zvone sva zvona pravoslavlja, ostaje pitanje – da li je ikada zaista otišao? Ili je samo promijenio keliju, iz one na Cetinju u onu nebesku, gdje, verujem, i sada piše svoje propovjedi, i gleda na Crnu Goru koja ga je čas slavila, čas kamenovala.
Amfilohije nije umro.
Samo se povukao u tišinu iz koje je i došao, tamo pored majke, pored rijeke. Dok god se u Donjoj Morači čuje šum rijeke, i dokle neko prodaje zukve da bi kupio knjigu biće živ taj dječaka što je obukao trnje da bi crnogorski narod mogao opet obući svjetlost.
