Odgovornost ali samo kad nisu „njihovi“: Traže ostavke zbog rata klanova a kad su likvidirana tri državna funkcionera – ĆUTE!

U savremenom političkom diskursu Crne Gore sve češće se čuje zahtjev za ostavkama državnih funkcionera nakon brutalnih obračuna kriminalnih klanova. Iako su ovi zahtjevi legitimni u demokratskom društvu koje teži vladavini prava, ostaje otvoreno pitanje dosljednosti: zašto se ostavke danas traže za nasilje čiji su akteri izvan državnih struktura, dok su u prošlosti, kada su mete bili ključni nosioci institucija, odgovorni ostajali na svojim funkcijama?

Podsjetimo, 27. maja 2004. godine u centru Podgorice ubijen je Duško Jovanović, glavni i odgovorni urednik lista Dan, jedine opozicione novine u to vrijeme. Ubistvo koje je potreslo ne samo Crnu Goru već i region, ostalo je bez političke posljedice. Niko iz tadašnjeg državnog vrha – ni premijer Milo Đukanović, ni ministar unutrašnjih poslova – nije podnio ostavku. Do danas, motivi tog atentata nisu rasvijetljeni, a nalogodavci su ostali nepoznati.

Slična tišina državnih struktura uslijedila je i nakon likvidacije Gorana Žugića, savjetnika predsjednika Đukanovića za bezbjednost, koji je ubijen 2000. godine. Niti tada, niti kasnije, nije bilo političke odgovornosti ni institucionalne refleksije. Žugić je važio za ključnog čovjeka u bezbjednosnom sektoru, ali njegov nestanak iz političkog života nije izazvao institucionalnu uzbunu.

Ni ubistvo Dragana “Belog” Raspopovića, tada drugog čovjeka Agencije za nacionalnu bezbjednost, 2001. godine, nije pokrenulo nikakve ostavke ili smjene. Država se ponašala kao da je riječ o nesrećnom incidentu, a ne o eliminaciji visokog bezbjednjaka.

Konačno, ubistvo Slavoljuba Šćekića, načelnika CB-a Berane i visokog funkcionera policije, koje se desilo 2005. godine, još je jedan slučaj koji nije izazvao institucionalni potres. U zemlji u kojoj bi politička odgovornost trebala biti temelj vladavine prava, ovakvi slučajevi prošli su gotovo bez reakcije.

Danas, dvije decenije kasnije, u doba kada kriminalne grupe – koje su u velikoj mjeri nastale i ojačale upravo tokom vladavine tada dominantnih partija – vode međusobne ratove po ulicama Crne Gore, javnost i opozicija zahtijevaju ostavke političkih funkcionera. Paradoksalno, dok tada nisu odgovarali ni kada su ubijani ljudi iz vrha države, danas se traži politička glava zbog međusobnih obračuna lica izvan institucija.

Ovakav pristup otvara suštinsko pitanje: da li je politička odgovornost u Crnoj Gori stvar principa, ili selektivno sredstvo političke borbe? Ako nismo tražili ostavke kada su ubijani urednici, savjetnici i načelnici policije, s kojim pravom danas tražimo ostavke zbog mafijaških likvidacija koje su rezultat upravo naslijeđene bezbjednosne i političke erozije?

Ne može se izgrađivati pravna država na zaboravu i selektivnoj pravdi. Bez istinske, sveobuhvatne odgovornosti – i političke i institucionalne – Crna Gora ostaje u začaranom krugu politizacije tragedije i amnezije prema vlastitim zločinima.