ODA KRSTU LEKOVIĆU – GLAS DJETETA KOJI JE UZDRMAO PARLAMENT

Piše: Momo Joksimović

U Skupštini Crne Gore, na svečanom zasjedanju dječijeg parlamenta povodom obilježavanja Dana djeteta i brige o djetetu, dogodilo se nešto što će se dugo pamtiti.
Pred poslanicima,predstavnicima Vlade i brojnih institucija ustao je jedan dječak iz Vraneša ,Krsto (Jakšin)Leković, učenik osnovne škole iz Pavinog Polja, predsjedavao Skupšinom.

U jednom trenutku ,u tom najvećem domu crnogorske demokratije, svi su shvatili da gledaju malog, a velikog čovjeka.

Krsto je otvorio sjednicu mudrošću koju malo koji odrasli ima. Rekao je između ostalog „ da nije lako voditi ni jedan razred a kamo li Skupštinu Crne Gore“- i time je izmamio osmnijehe i aplauze svih prisutnih, od poslanika do predsjednika parlamenta. Aplauz nije bio samo podrška nego priznanje: pred njima je stajao junior iz Vraneša, sa stavom i glasom i vizijom.

Krsto nosi ime svoga pradjede, široko poznatog i poštovanog čovjeka, kozbaše, majstora, govornika, lelekača i narodnog vidara ortopeta i zubara, a iznad svega velikog čovjeka-Krsta Markovog.

Krsto junior je takođe i unuk znanog i nadaleko poznatog Tadiše-Tala Lkovića, čuvenog vraneškog seratli čovjeka, srpskog i crnogorskog učitelja. Tale je govorili su i govore pomagao svima: i starome i madome, i voljnome i nevoljnome, a trudnice su se znale porađati u njegovo auto , jer je Tale bio i ljekar i hitna i besplatni taksista. Jer drugih pomagala nije bilo.Tale je zaduio svaku vranešku kuću, i u žalosti i rdaosti, preko 762 oprošztajne besjede je ovaj vraneški gorolom uradio što je za pamćenje i vječno sjećanje. Samo to da je pa mnogo je.

Iz takvog korijena, nije čudo što je ponikao i raste Krsto-dijete koje misli kao veliki čovjek.
Krstov glas govori i ime njegovih vršnjaka, u ime Vraneša, u ime Crne Gore i njene budućnosti.

Krsto je U Skuppštini jasno poručio ono što mnogi dugo ćute: da u Crnoj Gori i u Vranešu moraju postojati uslovi djeci za život; da svaka kuća mora imati vodu i put ,; da djeca ne smiju da rasdtu po blatu , da se kupaju po kolibama i štalama u 21 vbijeku, zato očekuje obećanje ministra Jokovića i podpredsjenika Skupštien g. Pejovića da isporuče one bazemne za vodu vraneškim domćinkima koji ih željno očekuju. A obećali su ? Vraneš im vjeruje. Oni drže riječ.

Pitao je Krsto kao pravi predstavnik naroda da li se djeci može povećati dječiji dodatak. I kazao da oko toga nema pogodbe. I rekao je ono što bi trebalo da stoji na vratima svake institucije: „Selo ne smije biti zaboravljeno“.

Krsto je predložio da Vlada izdvoji sredstva za puteve u Vranešu i ne samo tamo, za vodu i obnovi seoske infrastrukture, jer je selo uništeno i zanemareno, a bez sela nema države, a selo je spašavalo narod kroz istoriju, izdržalo je sve ratove pa možda i ovaj kako ga bezumni najavljuj. Bez sela nema budućnosti.

Te riječi Krsove u parlamentu odzvanjaju Crnom Gorom, u svaoj kući, svakom selu i zaseoku, u svakom gradu. Te riječi su stige do Sidneja, Čikaga, Beča…
Krsto Leković nas je naučio da nikada ne potcjenjujemo djecu.

Da glas djeteta može biti jači od hiljadu obećanja. Da se pravi ljudi prepoznaju po djelu , ne po godinama.
I zato, poruka koja ostaje iza njegovog nastupa glasi: „ Kad djeca progovore istinu, zadužena je i država da ih čuje“.

A pouka je prosta i vječna : „Veliki ljudi rastu tamo gdje ima ljubavi, časti i poštenja- a to su temelji svakog Vranešanina, brata Srbina i C rnogorca, naše države.

Mislite malo i na nas, nemojte samo na sebe. I mi volimo da živimo.
Na nama budućnost ostaje !

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)