Od Vesne do Vesne
Piše: Emilo Labudović
Ovih dana crnogorska društvena javnost omeđena je dvjema Vesnama, s tim da se ona trećs, ona Zvicer, po kojoj je sve u crnogorskom sudstvu i tužilaštvu kako Bog zapovijeda, smjestila negdje po sredini. Vesne međaši su Medenica i Bratićka, dvije paradigme naše stvarnosti i našeg sunovrata.
O dojučerašnjoj vrhovnoj boginji naše pravde (manje) i naše neoravde (mnogo, mnogo više) rečeno je već mnogo toga. Mada, ona sinoć najavi da tek ima da se priča jer je ona svojedobno „virnula“ u mnoga praćenja i dosijea. A ko zna još koliko toga je „zapisano“ na SKAJ-u tako da njenoj priči neće skorije kraj. Presuda… o tom po tom, jer još uvijek sude i presuđuju njeni đaci i miljenici.
O dojučerašnjoj ministarki (iliti ministrici, kako to sad ovdje praktikuju) pisalo se, takođe, puno. I previše, uglavnom pogrdno i optužujuće. I to ne toliko zbog njenog „činjenja“ koliko zbog toga što svoj sveukupni identitet, od nacionalnog do intelektualnog, nije skrivala u trice i kučine i „rabila“ po potrebi i profitabilno. A to se, bajto moj, ovdje uvijek plaćalo, što novcem, što slobodom a, bogme, i životima. Zato je bilo logično i očekivano da Vesna Bratić završi pred „Strašnim sudom“ Vesne Medenice.
U zemlji čuda kakva je Crna Gora, u kojoj su smoboda, čast i poštenje još uvijek u kazamatima, a lupeži, bagra i dokazani kriminalci na slobodi, u policiji, sudstvu, predizbornim trkama i „crvenim potjernicama“, ne bi me začudilo da Bratićka „na cilj“ stigne prije Medenice. I to samo zato što je radila ono što joj je u opisu ministarskog posla: postavljala i razrešavala direktore škola. I to po „opisu“ koji su joj sročili oni koji je sada tuže.
Istorija prava je, kažu, više istorija nepravde, tako da Bratić neće biti prva, a bojati se, ni poslednja žrtva našeg pravosuđa. Jer, kancer zvani Milo, Vesna (ona vrhovna), DPS i ostali prirepci do te mjere je razorio naš sistem da su potrebni žestoki hirurški rezovi i decenije da se oporavi. U međuvremenu, ona „središnja“ Vesna, ona Zvicer, i dalje se pravi Englez (mada glasa u Šavniku) i tvrdi da je sve po PS (pravila službe, za one koji nijesu pohodili vojsku), što, po njenim „svjetonazorima“ (privikavam se na ovdašnji novousvojeni vokabular) znači: po DPS. To što je pomenuta stranka svrgnuta sa vlasti malo šta znači, jer je „duboka država“ koju je ona instalirala tri duge decenije jedva načeta. Da jeste, treća Vesna, sa mandatom dužim od najdužeg, odavno bi bila makar uz rame onoj prvoj. Ali, cvrc Milojka! Pardon: Milojko!
I tako, što bi rekao Radašin iz Petlovca, između dvije Vesne, bogomdane za mač pravde, sva je prilika, stradaće ona ni kriva ni dužna. Osim, ako je krivica raditi „svoj posao u mjeri svojih ovlašćenja. A narod i javnost, u vječitom iščekivanju da svane i „provedri povrh Gore Crne“ svu nadu polažu u boginju Vesnu (nije Medenica, koliko god oponašala boginju) koja će donijeti proljeće, sunce, toplinu i novi krug trajanja na ovim prostorima. A nada, zna se, umire poslednja.