Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista
„Mi (policija – M.G.) pravimo istine…Ne saznajemo ih, nego ih pravimo…(Borislav Pekić, 1930-1992, u romanu „Kako upokojiti vampira“)
„…Društvo koje obiluje potkazivačima, ne mijenja se od danas do sjutra.“ (Imre Kertes,1929-2016,mađarski književnik)
„Premijer“ Zdravko Krivokapić je, u svom mandatarskom ekspozezu, najavio da će, među prioritetima Vlade biti i predlaganje zakona o lustraciji.
Lustracija označava postupak utvrđivanja odgovornosti za kršenje ljudskih prava građana od strane lica na javnim funkcijama i mjere sprečavanja učestvovanja tih lica i bavljenju državnim i javnim poslovima. Potiče iz Starog Rima, gdje je lustratio (svečano i javno očišćenje od grehova, očišćenje žrtvom pomirenja) predstavljala ceremoniju „pročišćenja“ ili „oslobađanja“ od predmeta „zla“. Težište se stavljalo na etičku, a ne na pravnu dimenziju.
Odvijala se kroz religiozni obred, kružnu procesiju koju je pratila ritualna muzika, kao i igra i pjesma oko osobe ili predmeta koji se „očišćuje“. Lustracija je značila i periodično preispitivanje važnih ličnosti i „čišćenje grada“, koje se obavljalo svakih pet godina. Lustrum je bio petogodišnji period između dvije lustracije.
Slično značenje pojmu lustracije ima katarza (grč. katharsis – čišćenje, pročišćenje) koja je, takođe, predstavljala ritualno pročišćenje duše od negativnih osjećaja u teškim životnim trenucima ili od strasti i oslobađanje od, time uzrokovane, duševne napetosti.
Lustracija je postala aktuelna u postkomunističkom periodu, nakon pada Berlinskog zida, 1989.godine i obuhvatala je državne službenike i druge građane koji su „radili“ za tajne, odnosno bezbjednosne službe. Podrazumijevala je otvaranje arhiva tajnih službi, odnosno uvid u policijske dosijee i pretežno je ostvarena u pravosuđu.
U procesu lustracije najdalje je otišla Češka, u kojoj su zakonom, 1991.godine, zabranjene javne funkcije svima koji su radili za komunistički režim, od Drugog svjetskog rata do tada. Pravne posledice su bile da oni koji su učestvovali u kršenju ljudskih prava i sloboda ne mogu da obavljaju državne i/ili političke funkcije u određenom vremenskom periodu. U Mađarskoj je lustracija bila dio složenog, evolutivnog procesa „dekomunizacije“ i „desovjetizacije“ društva.
Poljski zakon o lustraciji predviđao je obavezu građana da pismenim putem učine javnom saradnju sa tajnom policijom, u periodu od 1944-1990. U postupku nije bilo nedodirljivih, a pogotovo ne onih koji su označeni kao „povjerljivi informatori“.
U Istočnoj Njemačkoj, lustracijom su bili obuhvaćeni svi državni službenici koji su sarađivali sa tajnom službom Štazi, što je skraćenica od Stassicherhieitsdienst – Služba državne bezbjednosti. Radna mjesta u javnim službama su bila očišćena od takvih osoba. Istočno-njemačka tajna policija („štit i mač Partije“) imala je dosije o skoro svakom građaninu, kao i bezbroj doušnika Lustracijom je svaki zainteresovani građanin mogao da izvrši uvid u dosijea.
Opšta karakteristika lustracija u postkomunističkim zemljama je da je masovna želja da se, hitno i potpuno, raskrsti sa komunističkim režimom bila važnija od poštovanja principa vladavine prava.
U Srbiji je, 2003.godine, bio donesen Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, sa rokom važenja od deset godina i uopšte nije primjenjivan.
U Crnoj Gori, lustraciju nije moguće sprovesti na ustavan i zakonit način. Naime, u saglasnosti sa Ustavom, nije moguće donijeti poseban zakon o obrazovanju paratužilačkih i parasudskih organa, postupku utvrđivanja odgovornosti za kršenje ljudskih prava i mjerama (sankcijama) koje bi se kršiteljima izricale.
Ustavom Crne Gore, u skladu sa međunarodnim ugovorima, zajemčena su i zaštićena nepovrediva ljudska prava i slobode (član 6). Nadalje, u članu 24 Ustava, propisano je: „Zajemčena ljudska prava i slobode mogu se ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i slobodnom demokratskom društvu zadovoljila svrha zbog koje je ograničenje dozvoljeno. Ograničenja se ne smiju uvoditi u druge svrhe osim onih radi kojih su propisana“.
U članu 45 Ustava zajemčeno je pasivno biračko pravo, odnosno pravo da bude biran, svakom državljaninu Crne Gore koji ispunjava propisani dobni i rezidencijalni uslov, kao i pravo na rad (član 62).
Ustavom je ustanovljena sudska vlast koju vrše sudovi (član 11), na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora, a zabranjeno je osnivanje prijekih i vanrednih sudova (član 118).
Članom 134 Ustava, ustanovljeno je državno tužilaštvo kao organ koji „vrši poslove gonjenja učinilaca krivičnih djela…“
Jezičkim, logičkim, ciljnim i sistemskim tumačenjem navedenih i, sa njima povezanih, drugih ustavnih normi, kao i normi Krivičnog zakonika (KZ), izvlači se utemeljen zaključak da o zabrani vršenja određenih poslova, odnosno javnih funkcija određenom licu, kao ograničenju Ustavom zajemčenih ljudskih prava, može odlučivati samo nadležni sud, postupajući po optužnici nadležnog tužilaštva.
Nadležni sud je ovlašćen da osuđenom licu (kao pravnu posledicu osude, utvrđenu posebnim zakonom) izrekne „prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava“ (član 115 stav 1 KZ). Kao pravne posledice osude, normirane su, između ostalih, „prestanak vršenja javnih funkcija“, „prestanak vršenja određenog poziva ili zanimanja“, „zabrana sticanja određenih javnih funkcija“ i „zabrana sticanja određenog zvanja, poziva ili zanimanja…“ (član 116 KZ). Pravne posledice osude traju najduže do deset godina (član 117 stav 3 KZ).
Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB), uglavnom, nije postupala u skladu sa svojom ustavnom i zakonskom nadležnošću da štiti Ustavom utvrđeni poredak i bezbjednosne interese Crne Gore, kao i Ustavom zajemčena ljudska prava i slobode, već je bila politička tajna policija vladajuće partije – DPS-a.
Takav karakter ANB-a uzrokovao je nezakonito postupanje njenih funkcionera i pripadnika. Mediji su godinama obavještavali javnost o nezakonitoj primjeni mjera nadzora, prije svega, o nezakonitom praćenju i prisluškivanju građana, uglavnom političkih protivnika šefa vladajuće partije i višedecenijskog predsjednika države i premijera. Takođe, postoje opravdani razlozi za sumnju i da su nezakonito prikupljani, evidentirani i korišćeni podaci o tim licima (policijski dosijei).
Mediji su iznosili podatke i o nezakonitom „druženju“ funkcionera i/ili službenika ANB-a sa pripadnicima podzemlja.
Po članu 18 Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost (u daljem tekstu: Zakon), Agencija je dužna da građanina, na njegov pisani zahtjev, upozna da li su prikupljani podaci o njemu i da mu omogući uvid u te podatke (dosije), u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Međutim, Agencija nije dužna ovako da postupi „…ako bi obavještenje otežalo ili onemogućilo izvršenje poslova Agencije ili bi moglo dovesti do ugrožavanja bezbjednosti drugih lica, o čemu će pisano obavijestiti podnosioca zahtjeva u roku od 15 dana“ (član 18 stav 3 Zakona).
Zbog svega navedenog, cijenim neophodnim da Skupština, koja je nadležna za vršenje nadzora nad bezbjednosnim službama (član 81 stav 1 tačka 10 Ustava) neodložno formira ekspertsku grupu, sastavljenu od pravnih i bezbjednosnih stručnjaka, sa ovlašćenjima da detaljno ispita zakonitost rada Agencije, te da predloži načelni sadržaj novog zakona o ANB ili izmjena i dopuna postojećeg. Tako bi se stvorili preduslovi da Agencija vrši svoju funkciju kao državni, a ne partijski organ. Izvještaj ekspertske grupe poslužio bi i za podnošenje krivičnih prijava protiv, penzionisanih i aktivnih, rukovodilaca i službenika Agencije, čijim su nezakonitim postupanjem ostvareni elementi bića krivičnih djela.
Smatram i da je, članom 18 Zakona, diskreciono pravo Agencije da ne postupi po zahtjevu građanina o obavještenju da li se o njemu vodi dosije i za uvid u dosije preširoko normirano. Zato je neophodno Agenciju obavezati na dužnost donošenja obrazloženog rešenja o odbijanju zahtjeva građanina, te propisati da je takvo rešenje podložno sudskoj kontroli zakonitosti u upravnom sporu.
Zakonom je neophodno normirati i da je Agencija dužna da Upravnom sudu Crne Gore, povodom konkretnog upravnog spora, dostavi sve podatke o razlozima odbijanja zahtjeva građanina, uz obavezu sudija da poštuju obavezu čuvanja tajnosti. To bi pomoglo da Sud donese činjenično i pravno utemeljenu presudu, te da se na taj način efikasnije zaštite Ustavom zajemčena prava i slobode građana.
